Govore li građani Bosne i Hercegovine jedan ili tri različita jezika? Zašto politika razdvaja djecu u školama u ime navodno različitih jezika i zbog čega se čak i radni materijali u tijelima federalne uprave prevode? Stara priča, nova rješenja.

Sjetimo se Nadrealista i njihovog ismijavanja svega onoga što je tek zapravo uslijedilo i što narodi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji žive danas: Da lli biste joj mogli reći da li ona želi da ide sa mnom na kafu? Da li želite sa njim da idete na jednu kafu? Da. Naravno.

Kafa, kava, kahva u Apsurdistanu, kako ovu zemlju neki nazvaše, trebala bi valjda biti znak da se u Bosni i Hercegovini govore tri različita jezika. Međutim, lingvistika i jezična stvarnost su jasni: u Bosni i Hercegovini, ali i susjednim trima zemljama – govori se jedan, zajednički jezik.

U Bosni i Hercegovini i u susjednim zemljama se govori jedan zajednički jezik, poručuje ugledna hrvatska lingvistica Snježana Kordić, autorica znanstvene monografije “Jezik i nacionalizam”, koja je naišla na velik interes šire društvene javnosti. Kordić, među ostalim, poručuje:

“Zahtjevi da se zbog navodno različitih jezika prave u Bosni i Hercegovini tri verzije dokumenta, odvojeni televizijski kanali i nastavni planovi i programi nemaju pokriće ni u lingvistici ni u jezičnoj stvarnosti. I bespredmetno je onda pozivati se na nekakvo pravo jer ono pada u vodu ako imaju zajednički jezik.”

No, unatoč tome što nas stvarnost i međusobna razumljivost u to uvjeravaju, politika i sistem kao da su u nekom paralelnom svijetu. Pa ako želite pristupiti nekoj od službenih internetskih stranica institucija, tamo će vas zateći izbor između tri, a negdje i četiri jezika – bosanskog, hrvatskog, srpskog i – vjerovali ili ne – engleskoga jezika. Ali tu se apsurd ne zaustavlja.

“Na početku svakog mandata svaki od zastupnika se izjasni na kojem jeziku žele da mu materijali dolaze. Oni mogu biti na tri jezika i dva pisma. Svaki od zastupnika se izjasni i, u principu, svi materijali dolaze na tom jeziku i na tom pismu”, govori za N1 zastupnik u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine Damir Mašić.

I pisani radovi Federalna Vlade se prevode. Kontaktirali smo Kabinet sekretara Vlade Federacije BiH, u kojem su se povodom našega pitanja o (navodnom) prevođenju pozvali na Ustav Federacije BiH. Naime, u članu 6. stavu 1. propisano je kako su službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, a da su službena pisma latinica i ćirilica. Također, pozvali su se i na član 6. Zakona o Vladi Federacije, kojim je utvrđeno da će se Poslovnikom o radu Vlade urediti, kako se navodi, način ravnopravne upotrebe jezika i pisama konstitutivnih naroda u pripremi i izradi pisanih materijala.

S tim u vezi, članom 3. Poslovnika o radu Vlade FBiH “utvrđeno je da u radu Vlade i njenih radnih tijela u upotrebi su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica. Članom 4. Poslovnika propisano je da se jezici i pisma konstitutivnih naroda koriste tako što su federalna ministarstva i druga tijela federalne uprave dužna sve materijale, koje dostavljaju Vladi na razmatranje, dostaviti na sva tri jezika konstitutivnih naroda i oba pisma. Pisani materijali Vlade dostavljaju se Parlamentu Federacije na sva tri jezika i oba pisma.”

S druge pak strane, lingvistika, samim time i znanost ne moraju biti usklađeni sa onim što piše u Ustavu pa tako lingvistica Snježana Kordić ističe vrlo važno istraživanje njemačkoga lingviste Bernharda Gröschela. On je, naime, sproveo istraživanje o nazivima raznih jezika u svijetu i naveo je 21 primjer kada ustav naziva jezik na jedan način, a lingvistika na drugi način:

“To dokazuje da lingvistika kao znanost o jeziku ima slobodu određivati svoje nazivlje. Domaći jezikoslovci nastupaju kao da je za postojanje jezika jako važno da bude u ustavu. Međutim, to nije točno. Ustav nije znak postojanja ili nepostojanja nekog jezika. Dokaz za to je podatak da 98 posto jezika na svijetu nije ni u jednom ustavu, a svejedno postoje. Još nešto o tome: ustav ne mora sadržavati ništa o jeziku. Npr. ustav Njemačke je takav, nema nikakvu odredbu o službenom jeziku. I ustav Velike Britanije je takav, i ustav SAD-a također. I razne druge države nemaju u svom ustavu ništa o jeziku. I nisu propale na kulturnom ili nekom drugom planu”, poručuje Snježana Kordić.

Međutim, ima još jedna bolna točka. Naime, i djeca se razdjavaju u dvije škole pod jednim krovom u ime navodno različitih jezika. Ipak, postoji praktičnije rješenje koje predlaže Snježana Kordić, a to je da se naziv predmeta u školama nazove jednostavno “Jezik i književnost”.

Inače, ovo rješenje ranije je primjenjivano u svijetu u sličnim situacijama, pa bi se – kako kaže Kordić – mogli i kod nas primijeniti.

Struka, ona nezavisna, oslobođena okova nacionalizma je jasna – iz javnog prostora potrebno je da nestane tvrdnja da se u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori nekoliko jezika jer međusobna razumljivost je potvrda da se radi o jednom jeziku.

Pa kome drago. Nikola Vučić, N1 – Sarajevo

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.