Ivana Sinanović, uposlenica Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, jedini je doktor forenzike u Bosni i Hercegovini. Radi na najtežim krivičnim predmetima, poput ubistava i silovanja, a od vještačenja bioloških tragova i nalaza koje ona napiše strepe kriminalci, ubice, razbojnici i seksualni prestupnici.

Poslije diplomiranja na Odsjeku za biologiju i hemiju koji je tada bio u sastavu Filozofskog fakulteta u Tuzli, zaposlila se u MUP-u. Vremenom je napredovala i usavršavala se. Magistrirala je Forenzičku biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, a doktorirala na Odsjeku za forenziku na Pravnom fakultetu Evropskog univerziteta u Brčkom.

Iako se ovim poslom bavi skoro 14 godina, nerijetko i danas ljudima objašnjava zašto se odlučila baš za njega, umjesto npr. za rad s cvijećem i biljkama.

“Kada kažem nekom da sam forenzičar, mlađe osobe koje gledaju serije kažu:´Blago tebi, jest ti zanimljiv posao. Je li to CSI (popularna američka serija o istraživanjima zločina, op.a)? S druge strane, osobe koje nisu voljne raditi s krvlju ili da pogledaju krv i mrtvog čovjeka, oni kažu: ‘Joj, ja ne bih radio taj posao, ne znam koliku plaću kada bi mi dali'”, navodi Sinanović, pojašnjavajući da je forenzika nauka čiji je osnovni zadatak omogućiti sredstva za povezivanje počinitelja krivičnog djela sa žrtvom, s mjestom zločina i načinom izvršenja.

Kada se zaposlila u MUP-u, radne su je kolege, kaže, odmah izvrsno prihvatile, iako su neki imali i dozu sumnje, smatrajući da će joj kao pripadnici nježnijeg spola biti mnogo teže i da će možda odustati od ovog posla. Danas joj se i oni obraćaju kada im je potrebno dodatno mišljenje i imaju potpuno povjerenje u nju.

Priznaje da joj nije bilo svejedno prilikom prvog izlaska na mjesto događaja, gdje je ležao ubijen čovjek. Veći strah imala je samo kada je prvi put išla na obdukciju, no taj je strah prevazišla tako što je poslušala savjet svog supruga, koji također dugo radi u policiji.

On joj je rekao da će joj biti lakše ako ne gleda i ne pamti lica i imena unesrećenih, nego da mrtve osobe prihvati kao slučajeve i kao sastavni dio svog posla. Pomogao joj je i savjet prof. dr. Zdenka Cihlarža, od kojeg je tokom prve obdukcije naučila da se mrtvim ljudima uvijek treba dati pijetet, jer medicina ne bi bila ovo što jeste i na ovom nivou da nije mrtvih ljudi, na kojima su se radila vještačenja i istraživanja.

Govoreći o fazama i etapama svog posla, Sinanović je objasnila da on počinje na mjestu događaja, kada, prema odluci tužioca, kao rukovodioca uviđajem, dolazi na mjesto zločina.

Tada ona i kriminalistički tehničar pronalaze biološke tragove, fiksiraju ih, fotografiraju i prikupljaju, te transportiraju u skladu sa zakonskim procedurama o prikupljanju i pakovanju tragova.

U laboratoriji slijede drugi zadaci, koji podrazumijevaju analiziranje pronađenih tragova i dovođenja u vezu počinitelja krivičnog djela sa žrtvom.

“Kada uspijemo dokazati da je određena osoba počinila krivično djelo, to je jedan naš uspjeh i to je nešto što nam daje dalji podstrek i motivaciju da se nastavimo baviti ovim poslom. Pogotovo kada su u pitanju teška krivična djela kao što je ubistvo, mi se u tom slučaju smatramo govornicima žrtava i govornicima mrtvih ljudi. Mi smo ti koji pričamo u njihovo ime i u njihovo ime tražimo pravdu. Na taj način, trudimo se da i porodica oštećene osobe bude zadovoljena i da počinilac krivičnog djela, koji je njima nanio nedaću i bol, bude sankcioniran prema zakonu onako kako to zaista i zaslužuje”, navela je.

Tokom razgovora za Anadoliju, Sinanović je demonstrirala jednostavnu i na terenu izvodljivu preliminatornu metodu dokazivanja pomoću koje se utvrđuje da li se radi o tragovima prisustva krvi i da li su oni humanog, odnosno ljudskog porijekla.

“Dalje se rade dokazivanja krvi po pitanju krvne grupe ili po pitanju DNK analize. S obzirom na to kako forenzika napreduje, do skoro se radila krvna grupa, a sada se radi DNK analiza, jer je krvna grupa prevaziđena, u smislu ako uzmemo u obzir da veliki broj ljudi ima jednu određenu krvnu grupu, mi ne možemo sa sigurnošću reći da li trag pripada određenoj osobi, nego to određuje DNK analiza”, istaknula je.

Forenzičar, kaže ona, uvijek treba imati na umu da odlučuje o nečijem životu, stoga naša sagovornica radi uz dodatnu dozu odgovornosti i straha, jer je svjesna da je za krivična djela kojima se ona poslije bavi, zaprijećena kazna zatvora od 10-15 godina ili više.

“Od nalaza koji ja napišem određuje se da li će ta osoba ostati u zatvoru ili neće, da li će biti optužena za krivično djelo, a ako bude optužena, koliko će ostati u zatvoru. Greške se ne smiju dozvoliti. U ovom poslu nema mjesta greškama. Ako pogriješite u nalazu i date mišljenje da je neko nešto počinio, a nije, vi ste nedužnog čovjeka strpali u zatvor, a treba s tim živjeti”, poručuje Sinanović.

Prema njenoj ocjeni, u MUP-u TK rade visokorangirani stručnjaci, a ono što bi se uvijek moglo popravljati i na čemu menadžment radi jeste sofisticiranje opreme. Svake se godine nabavlja nešto novo i ako se tako nastavi, dr. Sinanović očekuje da će u narednih nekoliko godina biti najbolji u BiH.

Osim posla u MUP-u, Sinanović nesebnično dijeli svoje znanje i iskustva. Piše i objavljuje knjige i naučno-istraživačke radove, koji su prihvaćeni u Evropskoj uniji, a studentima Univerziteta “Kallos” i Evropskog univerziteta u Brčkom, gdje predaje, trudi se dati svoj maksimum.

Voljela bih, kaže, da je neko od njih prevaziđe i bude bolji od nje, što bi bio njen najveći profesionalni uspjeh i satisfakcija, a da bi se to postiglo, smatra da je neophodno voljeti svoj posao, raditi ga ozbiljno i odgovorno, a ne “stihijski, kao na traci, samo da bi se završio”.

Također, ističe da je potrebno educirati se u raziličitim poljima. Pored čitanja stručne literature, sagovornica  kaže da ima i drugih interesiranja, koja se, opet, svode na učenje, čitanje i pisanje.

˝Često kada dođete na neke simpozije ili slično, pitaju vas da li možete pokazati neke vještine mimo svoje struke. I, lijepo je kada znate pročitati nešto na arapskom jeziku. Zašto da ne? To je neka rijetkost, ali isto tako, kada me povežu s mojim imenom i kažu: ´Joj, Ivana i arapski jezik´, onda ja kažem da je upravo to ono o čemu govorim, a to je da su opće znanje i opća kultura jako bitni”, kazala je na kraju razgovora Sinanović, pojašnjavajući da je “jedina Ivana u Tuzlanskom kantonu koja je dobila diplomu kao potvrdu da je položila hatmu, odnosno da je naučila arapsko pismo i cijeli Kur´an pročitala na arapskom jeziku”.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.