Ron Klutho je čovjek koji godinama radi sa građanima Bosne i Hercegovine koji su tokom i nakon rata izbjegli u Sjedinjene Američke Države, a posebno je sarađivao sa zajednicom Bosanaca u St. Louisu. Nakon posljednjih dešavanja u tom gradu i ubistva bh. građanina Zemira Begića, odlučio je obratiti se javnosti pismom i pojasniti ko su Bosanci.

Tekst Klutha, koji je radio sa bosanskom zajednicom više od 20 godina, a koji je bio jedan od direktora crkve u St. Louisu koja pruža pomoć izbjeglicama i a trenutno je koordinator projekta Izbjeglice i Imigranti na mjestima za ljude, prenosimo u cijelosti.

“Da vam kažem riječ-dvije o svojim Bosancima.

Moji Bosanci su borci. Nakon genocida koji je odnio toliko života (broj je ekvivalentan kao da je u Americi ubijeno 15 miliona osoba) dok je svijet mirno gledao, pokupili su ostatke samih sebe i sastavili ponovo svoje živote.

 Nakon genocida koji se desio u drugoj polovini 20. stoljeća i koji je sadržavao elemente velikog barbarizma na nivou Drugog svjetskog rata – koncentracione logore gdje su ljudi kastrirali jedni druge, muškarci bili primorani da siluju svoje unuke, bebe izvađene iz majčinih utroba, cijela sela spaljena do temelja – oni nisu imali Katie Couric ili Oprah Winfrey da slušaju priče preživjelih, nisu imali komisiju da utvrdi šta nije uredu niti novaca koji će ljudima djelimično nadoknaditi živote.

Moji Bosanci su pokupili ostatke samih sebe i sastavili ponovo svoje živote.

Moji Bosanci se ne definišu kao žrtve. Oni shvataju da ostajanje u prošlosti pogađa njih same. Čak i sada, dvadeset godina poslije, dok se masovne grobnice nastavljaju otkopavati u Bosni i Hercegovini i dok se dijelovi tijela nastavljaju identificirati kroz DNK testiranja, moji Bosanci kopaju svoju rodbinu u dostojanstvu i ne pričaju kroz mržnju o onima koji su napravili genocid.

Moji Bosanci su marljivi ljudi. Većina njih u St .Louisu ide na posao svaki dan, često rade dva ili više poslova, još češće rade fizički zahtjevne poslove. Mnogi su marljivi i štede da pokrenu vlastiti biznis. Uprkos pogrešnim vjerovanjima, Bosanci kao i druge nacionalnosti u Americi plaćaju porez i nemaju nikakve olakšice. Prisiljeni su da našoj Vladi vraćaju dug zbog svoje “karte u jednom pravcu za SAD” šest mjeseci nakon dolaska.

Moji Bosanci su gostoljubivi. Onaj ko njima dođe u goste će biti dočekan kao kralj, bez obzira na finansijsku situaciju. Gosti se smatraju blagoslovom. Nedugo nakon genocida, Bosanci u St. Louisu su skupili novac i kupili mi kartu za BiH da mogu posjetiti njihovu zemlju, jer sam im spominjao da imam želju da to uradim. Tamo sam bio mjesec, posjetio desetine porodica – rodbine ljudi koji su izbjegli ovamo. Dok sam posjećivao jednu familiju u izbjegličkom kampu ponudili su mi Coca Colu i dali stolicu da sjednem, dok su oni pili vodu i sjedili na podu.

Moji Bosanci su ljubazni. Svakodnevno sakupljaju sredstva unutar njihove zajednice koja daruju napuštenoj djeci i bolesnim ljudima u Bosni, kao i za obnovu crkvi i džamija koje su uništene. Nisu samo ograničeni na svoje. Njihova lokalna zajednica je skupljala novac za žrtve uragana Katrina i tornada Joplin. Kontigent Bosanaca volontera je otišao u Joplin iz St. Louisa da pomogne u saniranju posljedica tornada.

Moji Bosanci imaju humora, često crnog. Kada me ne vide određeno vrijeme, kažu mi “Nema te ko kafe“, mislivši na nemogućnost da sebi kupe kafu za vrijeme genocida.

Moji Bosanci su jaki, fizički i psihički. Istom lakoćom mogu napraviti novu cestu kao što mmogu primiti tužne vijesti sa dostojanstvom.

Moji Bosanci su multikulturalni u najiskrenijem smislu te riječi, s obzirom da dolaze sa etnički i religijski podijeljene zemlje gdje je prije genocida važio moto “Bratstvo i jedinstvo”. Kako god, razumiju opasnost od “balkanizacije”. Kada se ljudi dijele u različite grupe, umjesto da se fokusiraju na sličnosti, tu nema velike sreće.

Bosanska zajednica u St. Louisu je izgubila jednog člana ove sedmice u strašnom ubistvu sa velikom dozom brutalnosti. Moji Bosanci se pitaju gdje je bijeg i izlaz nakon ovog. Učestvovao sam u mirnom maršu dugom skoro dva kilometra u ponedjeljak kako bi odao počast Zemiru Begiću dok je vani padala ledena kiša uz osrednje medijsko pokriće. Jedino što su uzvikivali je “Mir za sve” i “Životi Bosanaca su bitni”.

Nakon patetičnog pokušaja Međunarodne zajednice tokom genocida u Bosni i mirovnih pregovora koji su išli na stranu izvršioca, neki se pitaju da li je ikome stalo do života Bosanaca.

St. Louis je dom najvećoj zajednici Bosanaca na svijetu, van BiH. Oni su zahvalni na šansi koju su dobili i obogatili su St.Louis na mnogo načina.

Jedanaestog jula, 2015. se obilježava 20. godišnjica genocida u Srebrenici, bosanskom ekvivalentu 11. 9., gdje je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka. Naredna godina će za moje Bosance biti jako stresna i emotivna jer će ih podsjetiti na grozan period.

Nadam se da im možemo pomoći, kao i svim izbjeglicama, da se osjećaju prihvaćeno i sigurno ovdje i da pripadaju tkanini kojom je izvezen ovaj grad. Svi smo jedna zajednica i svi smo bogatiji ako svi prihvatimo ovu ideju“.