Priča o Hasibi Huremović, preživjeloj srebreničkoj ženi koja je u genocidu izgubila djecu i muža.

Svakog jedanaestog u mjesecu Hasiba je odlazila u šetnju Tuzlom. No, to nisu bile uobičajene šetnje, iz razonode. Hasibine šetnje su, kao i šetnje drugih žena koje su preživjele srebrenički genocid, bile poziv na istinu i podsjećanje na strašnu smrt nevinih ljudi. A najviše od svega vapaj da se pronađu izgubljena djeca. Djeca, koja su za mnoge bila i ostala samo statistika, za Hasibu su bila čudesna bića što ih je rodila iz svoje utrobe, podizala ih i sanjala njihove snove dok nisu odvedeni i ubijeni.

Žene poput Hasibe najbolje znaju da tada nisu ubijena samo ta djeca već i čitavi svjetovi koje su zločinci odnijeli sa sobom. Svakog jedanaestog u mjesecu, umjesto tašnice ili cekera, Hasiba je nosila uramljene izblijedjele fotografije svojih najmilijih: muža i četvero djece koji su ubijeni u genocidu. Dvoje maloljetnih koji su zapaljeni u jednoj kući nikada nije pronašla. Smrt je u Hasibin dom dolazila onako kako je u BiH dolazio genocid: polako, organizirano i sistematično. Prvo je u maju 1992. godine izgubila maloljetne sina Mehmedaliju i kćerku Aidu – zapaljeni su u jednoj kući. Na vrhuncu genocida, u julu 1995. godine, Hasiba je izgubila još dvoje djece Ševala i Halida te supruga Fahrudina. Od toga je puno ko okretao glavu, no Hasiba se nije predavala. Do zadnjeg trena je željela pronaći kosti sve svoje djece. Aida i Mehmedalija nikada nisu pronađeni. Fahrudin, Ševal i Halid jesu. Do zadnjeg trena – pišem – jer je Hasiba nedavno umrla. Nije dočekala da ih pronađe.

Posebno me potresla priča Hasibinog i mog zajedničkog prijatelja, tuzlanskog mladića Nihada Suljića koji je provodio dane i dane sa srebreničkim ženama, često im pomažući. Ispričao mi je kako Hasiba nikada nije imala neku materijalnu korist od svoje potrage za istinom, kako je u tišini ”duhanila i patila”. Ispričao mi je i jedan detalj iz njenog postojanja nakon genocida koji zaziva jezu. Jednom prilikom Hasiba je gledala na televiziji da su neka djeca iz Srebrenice živa pronađena u Srbiji odnosno da ih je neko usvojio. Bila sigurna da je prepoznala svog Mehmedaliju.

Daleko od diskursa, daleko od srca

Političko zlo je nadživjelo Hasibu. Dok su nju pripremali za dženazu, kosti njene djece ležale su rasute ko zna kamo. Genocid nije kažnjen već nagrađen. Mnogim profesionalnim procjenjivačima istina i zagovaračima pluralizma će to izgledati tek kao fraza. Profesionalnim braničima žrtava kao dobar kapital. Ali da nije fraza niti kapital znaju žene poput Hasibe. Inače, kako objasniti sljedeće činjenično stanje stvari: kosti Hasibine djece su nepronađene (kakav je to strašan status: biti nepronađen), Srebrenica je dodijeljenja Republici Srpskoj (čije vojska i policija su proglašene izravnim krivcima za genocid u Srebrenici), Momčilo Krajišnik je iz ratnog zločinca zahvaljujući podobnim medijima postao biznismen i analitičar, Biljana Plavšić piše memoare a Vojislav Šešelj je slobodan čovjek i aktivni političar u Srbiji.

Hasibina istina nije imala sugovornika niti u Sarajevu. Tamo sjede dokoni analitičari koji primaju ogromne novce da dekonstruiraju narative ili pak vrijeđaju inteligenciju građana svojim promašenim političkim analizama i dijagnozama. Zahvaljujući njima Hasibina borba nikada nije posmatrana kao istinski antifašizam već kao nekakva viktimizacija – negativna pojava kojoj treba stati u kraj kako bi se krenulo u bolje sutra. Nasuprot ovim intelektualcima su tobože probosanski političari koji nikako da shvate da genocid nije stavka u CV-u niti kapital kojim se osvajaju poslaničke klupe i upravni odbori. Borba protiv genocida i njegovih rezultata je ideja, to je prvorazredna civilizacijska stvar i osnova svakog antifašizma (kojim se oni ljevlje orijentirani vole zakititi u slobodno vrijeme dok jednako kao desni haraju državom).

Dok pomenuti dekonstruiraju narative ili zaposjedaju državne institucije, Hasibina djeca umiru drugom smrću. Koliko je žena poput Hasibe otišlo, i koliko će ih još otići niko ne zna. A nikome nije ni zanimljivo.

Zlo srebreničkog genocida je sveobuhvatno i proželo je bh. društvo budući nekažnjeno. Osim vođa zadojenih velikorspskom ideologijom te vrha tada još uvijek takozvanih VRS i MUP-a RS i formacija iz Srbije, u genocidu su učestvovali brojni drugi: vojnici, rezervisti, plaćenici, dobrovoljci, bageristi, traktoristi, čak i oni koji su spremali ručak vojnicima da odmore između dva ubijanja. Ponešto od ovih jezivih logističkih detalja može se pronaći u dokumentarnom romanu ”Beara” Ivice Đikića.

Trebalo je strijeljati i pobiti toliko ljudi u jednom danu. Samo nekolicina je odgovarala. Zato u vezi s Hasibom posebno boli jedna mogućnost: da neko od ubica njene djece (možda čak onaj koji se hvalisao time da su zapaljeni) baš ovih dana sjedi na trijemu nekakvog kućerka u RS-u ili Srbiji i razmišlja o referendumu, o izboru za novu reality zvijezdu, o cijepanju drva, plaćanju struje, o tome je li u RS bolja vlast ili opozicija ili kako da svojoj djeci kupi nešto što im treba.

Optužnica nema, oni koji su pred Sudom BiH prethodno osuđeni za genocid su oslobađani pa su im postupci preispitivani zahvaljujući proceduralnim greškama i presudama Suda za ljudska prava u Strazburu (koje li ironije). Isti oni što su u ratu pripadali zločinačkoj organizaciji koja je izvršila genocid danas boje sudbinu zemlje. U takvoj zemlji nije ni čudo što je potraga za istinom nadživjela Hasibu. I sve dok rezultati genocida budu politički legitimna stvar s kojom se pregovara, razgovara, ulazi u talove, viktimizira ili deviktimizira, pije kafa ili ruča Hasiba će u BiH biti pravilo. Pobjeda genocidne politike u ime mira u kući ili talova s resursima je pobjeda genocida. A to je temeljni poraz ideja antifašizma i civilizacije.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.