Muhamed Ikanović je ostao bez noge u uniformi tzv. Narodne odbrane. Muž Zinete Iberčić je izgubio život pod obilježjima ARBiH. Život pod istim krovom za njih nije nužno zlo. Komšijska pomoć i razgovor je postala svakodnevica.
“Odemo na kafu jedni kod drugih. Bez obzira što je moj muž poginuo u Korpusu ili što je on izgubio nogu za Autonomiju. To nas ne sprečava da se družimo. Mi smo tu da živimo, a rat je bio, prošao i ne ponovio se”, poručila je Zineta Iberčić, Velika Kladuša.
“Sve normalno. Niko se ni sa kim ne zamjeri, niko nikoga ne napada niti ko priča o ratu. Kada je neko slavlje jedni druge zovemo i živimo bez ikakvih tenzija”, dodao je Muhamed Ikanović, Velika Kladuša.
Zineta je bez muža ostala sa četvoro djece. Najviši cilj je bio odgajati ih bez mržnje.
“Dok su bili manji nisu znali kako i od čije ruke im je otac poginuo. Ja sam uvijek nastojala da to djecu ne dijeli. Da se djeca druže i da se igraju. To mi je bio jedini cilj da ne stvaram mržnju između djece”, otkrila je Zineta.
Ova zgrada je simbol suživota u Velikoj Kladuši. Od 12 stanova šest je dodijeljeno ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih Armije BiH, a šest nekadašnjim borcima tzv. Narodne odbrane.
I boračke organizacije u Kladuši već godinama rade na pomirenju. U oktobru 2014. su okupili pripadnike svih vojski koji su učestvovali u proteklom ratu u Bosni I Hercegovini, ali i iz zemalja okruženja.
“Čak je bilo predstavnika vojski iz Srbije, jedan predstavnik je bio iz Albanije. Tada smo napravili jedno druženje i otišli smo na mezarje u Dubrave gdje su sahranjeni pripadnici Narodne odbrane, a onda i na šehidsko mezarje ARBiH”, kazao je Osman Zulić, Udruženje za ostvarivanje prava 92-95.
Zulić kaže da su tokom rata rijetki mogli birati na koju će stranu. Većina ih je išla tamo gdje su morali. Bilo je slučajeva da su dvojica braće iz iste porodice na sukobljenim stranama. Danas grade suživot da se isto bi ponovilo.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
