Snimak nastao u blizini mađarskog sela Reske u septembru 2015., u jeku izbjegličke krize, šokirao je i izazvao globalnu osudu. Novinarka Petri Laslo saplela je čovjeka koji je sa sinom u naručju pokušavao da pređe mađarsku granicu. Kakva je sudbina fudbalskog trenera, Osame Mohsena, i da li je našao sreću poslije svih granica koje je prešao?

Snimak koji je šokirao svijet, snimateljki mađarske Televizije N1 Petri Laslo donio je otkaz, a zatim i trogodišnju uslovnu kaznu zbog vandalizma.

Čovjeku i njegovom sinu koje je saplela – taj snimak donio je svjetsku slavu.

Kada je Osami Abdulu Mohsenu, stigao poziv da u španskoj fudbalskoj akademiji Cenafe nastavi karijeru fudbalskog trenera, izgledalo je da će priča bar jedne izbjegličke porodice iz Sirije imati sretan kraj.

“Ovo je veoma, veoma važno za moj život. Ja sam ovdje sa Vama, hvala Vam mnogo”, kaže Osama. 

Zahvalan je i mali Zaid. Dječak koji je u očevom naručju probijao policijske kordone na mađarskoj granici, samo nekoliko dana kasnije stiže na mitski stadion Santiago Bernabeu gdje im priređuju prijem dostojan svjetski poznatih faca.

Od svega im je ostala fudbalska lopta puna potpisa slavnih fudbalera. Nepunih godinu i po dana poslije dolaska u Španiju, Osamu i njegovog sina zatičemo u stanu u madridskom predgrađu Getafe. Priča danas zvuči manje bajkovito.

Danas, Osama više nije u fudbalskoj akademiji.

“Istekao mi je ugovor. Imao sam ugovor na samo godinu dana sa njima i istekao je prije tri mjeseca. Sada čekam novi ugovor u nekom drugom klubu. Možda ću ga dobiti, možda ne. Čekam da vidim šta će biti u budućnosti”, kaže Osama.

Na pitanje da li njegov posao zavisi dosta od znanja jezika, Osama kaže da uči španski.

“Govorim ga, ne baš dobro, ali ga razumijem. Međutim, moram bolje da naučim jezik jer svaki klub traži da mogu da komuniciram sa igračima na španskom. Sada idem na časove španskog svakog jutra”, kaže Osama.

Dodaje da mora da nađe posao, pošto u protivno će biti jako teško da živi tu. Ipak, nije lako naći posao u Španiji.

“Mnogo je Španaca koji ne mogu da nađu posao. Ali pokušat ću”, kaže Osama.

A to što nema posao, glavna je prepreka što je Osama u Madridu i dalje samo sa malim Zaidom.

“U Turskoj su mi ostale supruga i kćerke. Ja imam vizu za boravak ovdje, ali ne mogu njih da dovedem zato što nemam posao. Sada čekamo da vidimo šta ću ja da radim, da li ću uspjeti da nađem posao. Ako uspem dovest ću ih ovamo. Ako ne, ne znam šta će se dešavati u budućnosti, ali možda ću se vratiti jer je ovdje bez posla jako teško živjeti”, kaže Osama.

Pojašnjava da će se možda vratiti u Tursku, a možda će otići i u neku drugu zemlju gdje će pokušati da nađe posao.

Putovanje preko cijelog svijeta

Osama priča kako je izgledao njegov put da bude ovdje gdje jeste.

“Putovao sam iz Sirije u Tursku jedan dan. A onda sam u Turskoj proveo dvije godine i četiri mjeseca. Ali je tamo bilo jako teško da nađete posao. Teže nego ovdje u Španiji. Nisam vidio budućnost za sebe i svoju porodicu i zato sam se uputio u Evropu. Iz Turske do Španije putovao sam ukupno 20 dana. Od Turske do Grčke došli smo malim plastičnim brodom, a onda smo išli malo pješke, malo vozom ili autobusom, automobilom. Snalazio sam se svakako da se prebacim sa mojim sinom”, sjeća se Osama.

Baš kao stotine hiljada izbjeglica, i Osama je na svom putu u Evropu prošao kroz Srbiju.

“Došao sam u Beograd, u veliki park. Bio sam tu dva sata, probao sam da nađem mjesto u hotelu. Svi hoteli u Beogradu bili su puni. Pitao sam se – gdje sad da idem. A onda mi je jedna srbijanska porodica prišla. Ja sam bio sa sinom i sa prijateljem i njegovom porodicom. Pozvali su nas u svoju kuću da prespavamo i odmorimo se. Pitao sam ih – koliko to košta. Rekli su mi da ne košta ništa. Bio sam jako sretan. Ni dana ne mogu da povjerujem da se to desilo. To mi se dogodilo samo u Srbiji. I to uvijek pominjem u intervjuima. Ali u Mađarskoj…”, priča Osama.

U Mađarskoj je Osamu, kao i ostale izbjeglice dočekala zatvorena granica.

“Od Turske do Mađarske bilo je lako. Kroz Grčku, Makedoniju, Srbiju. Ali kad smo stigli do Mađarske bilo je jako teško proći. Ne znam zašto, ali bilo je mnogo policije i vojske na granici. Govorili su da se vratimo, da ne prilazimo”, priča Osama.

A onda je nastao i snimak sa početka ove priče. Snimateljka mađarske televizije oborila je Osamu na zemlju dok je u naručju nosio sina.

“Ja sam imao potrebu da je pitam zašto je to uradila. A ona je rekla – ne, ne nisam. Ali na snimku su svi mogli da vide da jeste. I ne samo mene nego i druge ljude i malu djevojčicu. Saplitala ih je. Možda ona misli da izbjeglice nisu dobre, da nisu dobrodošle u Mađarsku”, kaže Osama.

Dodaje da je teško podnio taj incident. 

“Zato što je tada moj sin bio bolestan. A već smo čekali četiri dana da uđemo u Mađarsku. Četiri dana sa bolesnim djetetom koje je stalno plakalo. Bio je uplašen, imao je temperaturu. Bio nam je potreban ljekar ili da odemo u bolnicu, ali ništa od toga. Samo su nam govorili – ne znamo engleski, stanite, stanite stanite. Veoma teško je bilo u Mađarskoj”, kaže Osama.

Naša novinarka je pitala Osamu da li misli da su ostali Evropljani iskreno prihvatili izbjeglice iz Sirije i drugih muslimanskih zemalja.

“Nisam siguran. Njemačka, Švedska, Holandija, Belgija…to su bogate zemlje. One mogu da prihvate više izbjeglica. Ali zemlje kako što su Španija, Srbija, Grčka, ne mogu jer imaju manje novca. Nadam se da će ove bogate zemlje primiti više izbjeglica. Čujem sada da je sve više izbjeglica u Grčkoj koje ne mogu dalje u Evropu, a ne mogu ni nazad. Ne znam šta će biti sa tim ljudima. Zašto ih ostavljaju u Grčkoj, Makedniji ili Srbiji. Moraju brže da odlučuju, jer ti ljudi sada jako teško žive”, kaže Osama.

Poslije incidenta i Mađarskoj, u Španiji je Osama naišao na dobrodošlicu.

“Mislim da su ljudi u Španiji jako dobri. Mislim da ne prave nikakvu razliku prema meni zato što sam izbjeglica, tretiraju me kao bilo kog drugog čovjeka u Španiji. Gdje god da se pojavim pitaju me odakle sam došao, da li mi nešto treba. Sve je dobro, samo je posao problem. Evo ja sam izbjeglica, nemam posao i dobijam pomoć. Ali malo, ne mogu mjesec dana da preživim sa tim. Dobijem 1.000 eura mjesečno, 500 eura dam za stan, a sa drugih 500 ne mogu da preživim. Ja izdržavam nas šestoro. Možda je zato neka druga zemlja bolja za život, Njemačka na primjer”, kaže Osama.

Za odluk novog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država da zabrani ulazak u SAD Sirijcima i stanovnicima još šest muslimanskih zemalja Osama kaže da misli da je to jako loše.

“Mnogo muslimana radi u Americi, doktora, inženjera, oni su kako bilo koji drugu Amerikanci. Mislim da će se mnogi ljudi u Americi usprotiviti tome i da će ta zabrana biti okončana za možda mjesec dana”, kaže Osama.

A do tada će možda i Osama moći malo preciznije da planira budućnost svoje, sada razdvojene porodice.

“U Siriji je sada teško živjeti, zbog rata. Moj grad je potpuno uništen. Tamo niko ne može da živi. Gdje da idemo?”, kaže Osama.

Osama je odlučio – ide tamo gdje uspije da nađe posao od koga će moći da živi. A dok živi u neizvjesnosti sanja – da ponovo uđe na Santiago Bernabeu, ne kao gost, već kao trener kraljevskog kluba. Jer, ako je izgubio dom – snove nije.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.