Novinarka Federalne televizije Arijana Saračević-Helać bila je gošća Novog dana gdje je govorila o Danu nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Za N1 je istakla kako lično voli ovaj praznik, ali da je politika izdala ideju nezavisnosti.

“Prije 25 godina ta ideja je bila drugačija nego danas kada imamo samo sjećanje. Međunarodna zajednica je priznala BiH ali joj je uskratila pravo da se brani i od tada do danas je prisutno licemjerstvo međunarodne zajednice. Politika je rekla ‘daj šta daš’, pristala na entitetsku podjelu i danas imamo samo ta sjećanja. Čak ni simbolički nemamo Dan nezavisnosti u cijeloj BiH. U cijeloj BiH nema državnih zastava, a kamoli da imamo jednu nezavisnu državu građana“, komentarisala je Saračević-Helać za N1.

“Također, ne trebamo zaboraviti ljude koji su za izdanu ideju izginuli pa i nas koji smo preživjeli i sve one kojima su uskraćena bila ljudska prava“, dodala je.

Kazala je i da su ljudi prije 25 godina bili mnogo hrabriji, ali i kao ljudi mnogo bolji nego danas.

Saračević-Helać je dobitnica Zlatnog ljiljana, najviše nagrade za hrabrost, ujedno i prvi civil u Bosni i Hercegovini koji je dobio ovu nagradu, a o tome da li ju je bilo strah tada je kazala da nije te kako s obzirom na tu nagradu, nije nikada dobila nikakve privilegije.

“To je bio moj posao, i vrlo često su mi nagrade bile veća odgovornost. Dobila sam Zlatnog ljiljana ali nikada nisam imala nijednu privilegiju“, istakla je te dodala:

“Zlatni vojni ljiljani imaju privilegije u smislu novca, ali ja mislim da niko nije trebao da uđe u borbu protiv agresije iz nekih interesa. Ljudi su uglavnom ulazili srcem, međutim danas velika većina ljudi je na margini života. Ljudi koji su najzaslužniji za odbranu Sarajeva teško žive. Proživjeli smo teške godine i ostaje nam da živimo teško i dalje, da će biti lakše – neće, ali na nama je da generacije koje dolaze ne dožive ono što smo mi doživjeli“.

Arijana Saračević-Helać posjeduje i svjetsku nagradu za hrabrost koja se svake godine dodjeljuje ratnim reporterima i koja je njoj dodijeljena 26. oktobra 1993. godine u New Yorku.

“Ja sam tada imala 28 godina i poprilično sam urbano izgledala i ljudi su tamo pomislili kako je nemoguće da sam iz rata došla da primim tu nagradu, a otišla sam pod pritiskom strepeći šta se dešava sa mojom porodicom, mojim prijateljima. Pričala sam ljudima šta se dešava i teško je bilo shvatiti da smo se smrzavali, da smo bili gladni, da nismo znali hoćemo li se vratiti kući kada izađemo i ne daj Bože da iko to doživi. Iz tog razloga moramo ulagati nadu u mlade ljude, u obrazovanje, nauku“, navela je za N1.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.