Novinar i publicista Roy Gutman, ratni izvjestitelj iz Bosne i Hercegovine, bio je gost emisije N1 na 1.
Autor je brojnih knjiga, među ostalim i knjige Svjedok genocida, u kojoj opisuje ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, kao i Pulitzera, kojeg je dobio za izvještaje iz ratnom obuhvaćene Bosne i Hercegovine.
Također je počasni građanin Sarajeva. Trenutačno boravi u Istanbulu, odakle izvještava o događajima na Bliskom istoku.
Što vas dovodi ovamo dva desetljeća po završetku rata?
Dobio sam poziv od dr. Ganića, koji me već duže vrijeme poziva. Kako da ga odbijem? Rekao sam mu da želim razgovarati o Siriji. Mislim da ljudi ne shvaćaju što se tamo događa, tome sam svjedočio. Državljani ove zemlje moraju znati istinu jer su isto proživjeli.
Što osjećate svaki put kad se vratite u Bosnu?
Osjećaj je dobar jer je Bosna za mene drugi dom. Ljudi su ovdje prekrasni i smatram ih drugom obitelji. Lijepo su me primili. Ovo me mjesto privlači. Uvijek ću iskoristiti priliku i doći.
Dobitnik ste Pulitzerove nagrade za izvještavanje o ratom pogođenoj BiH. Kako je bilo vidjeti te koncentracijske logore devedesetih? Prvi ste svijetu izvijestili o logorima u Manjači i Omarskoj.
Kao novinar naviknete izvještavati samo loše vijesti. Naviknete izvještavati o skandalima i kriminalu. Ali nisam očekivao da ću dobiti takvu priču. Poznavao sam Jugoslaviju, bio sam dobro upoznat s Bosnom. Nisam vjerovao da bi netko takvo nešto učinio. Morao sam sebe uvjeriti traženjem svjedoka tih zločina. Razgovarao sam sa zatvorenicima. Bio sam tako depresivan i uzrujan. Nisam vjerovao da je to moguće. Smatrao sam da moram riskirati i ispričati tu priču svijetu kako bi netko nešto učinio po tom pitanju. I drago mi je što sam to učinio.
To vas je iskustvo promijenilo?
Promijenilo me čitavo iskustvo rata u Bosni. Trebalo je vremena da prihvatim sve što sam vidio i o čemu sam pisao. Prošle su godine dok sam shvatio da u Bosni nije postojao rat koliko ratni zločin maskiran u rat. Zato sam pisao o zločinima, instinktivno, što tada nisam shvaćao. Nakon nekog vremena, shvatio sam bit onoga što se događalo. Netko se trebao usredotočiti na to bez obzira na takozvane državnike i diplomaciju, na lažna nastojanja da zaustave ratovanje.
Iako ste dobitnik Pulitzerove nagrade za ratno izvjestiteljstvo, neki su vam se pisci suprotstavili poput Petera Brocka. Izjavio je da ste ignorirali srpske žrtve i njihovu stranu priče. Što kažete na takve optužbe?
Usred ratne situacije, novinar mora procijeniti tko je tu žrtva. Bio sam svjestan takvih navoda, koji potječu sa srpske strane, ali sam sam obišao neka mjesta poput Tuzle. Tvrdili su da se na njihovom stadionu nalaze pretučeni Srbi. Usred rata, 1992. godine, otišao sam tamo i sve obišao. Nikoga nije bilo tamo, sve su to bili lažni navodi. Istina je da se neke Srbe zlostavljalo. To nije prihvatljivo. U ratu se nikoga ne smije zlostavljati. I u ratu postoje jasna pravila i zakoni.
Ima li takvih izvješća?
Ako su takve priče istinite, svakako treba izvještavati o njima. Ali prvo ih treba provjeriti. A te se priče nisu provjerile. Ako sagledate navode i stvarnost, zaključio sam da je bilo 95 posto Srba u odnosu na Bošnjake i Hrvate. Možda je bilo 3 posto Hrvata u odnosu na Srbe i Bošnjake. Možda je 2 posto Bošnjaka zlostavljalo Srbe. Posao je svakog novinara provjeriti svoje zaključke. Ja sam ih ispitao i napisao tko je izvršio najviše ratnih zločina. To je srž mog izvješćivanja.
Vjerojatno godinama pratite situaciju na Balkanu. Sigurno znate da je BiH pri kraju prošlog mjeseca službeno podnijela prijavu za reviziju presude u zakonskoj tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije. 1997. godine, sud je odlučio da Srbija nije kriva za genocid. Što sad očekujete?
Međunarodni sud pravde nije poznat po pravednom donošenju odluka u ovakvim slučajevima. Bave se različitim slučajevima. Mislim da nisu sposobni donijeti odluku o nečijoj krivici za genocid. I vjerujem da se prvi put nisu podastrli svi potrebni dokazi. Taj je zahtjev za ponovnim pregledavanjem slučaja opravdan. Za genocid su potrebne godine da bi se pronašli neki dokazi. Neke su masovne grobnice otkrivene tek u posljednjih 15 godina. Mislim da se tada nisu ni spominjale. Samo na području sjeverne Bosne može postojati na tisuće grobnica. Mislim da se tada nije znalo za njih, a masovne grobnice govore za sebe. Svakako vrijedi pokušati pobiti takvu presudu. Nije mi drago to reći, ali Međunarodni sud pravde nije sposoban donijeti odluku o tome.
Vjerujete li u pravedan ishod?
Moram reći da sam oprezan i da to ne očekujem. Međunarodni sudci često imaju političku pozadinu.
Netko od sudaca uvijek ima političku ulogu u tome. To mora utjecati na odluku.
Takav sudac ne ide u prilog Bosni?
Možda će joj ići u prilog, možda neće. Ne znam koliko se takvoj instituciji može vjerovati. U ožujku prošle godine, jedan od ključnih sudionika rata, Radovan Karadžić, osuđen je za genocid u Srebrenici.
Jeste li takav ishod očekivali?
Za Srebrenicu jesam. Smatram da je Karadžić odgovoran za cijelu Bosansku Krajinu. Tamo se dogodio genocid. Sud nije donio takvu presudu. Rekli su da nemaju dokumentaciju koja to potvrđuje. Ne razumijem kako su mogli doći do takvog zaključka. Mislim da su tu pogriješili. Činjenice su govorile za sebe. Ali pogledajte koliko je godina prošlo otada!
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
