Osnažiti povratak - ključna je parola svake predizborne kampanje, gotovo svake izjave zvaničnika u Općini Srebrenica. U planu rada, svih načelnika, to je prioritet. Posjetili smo Mjesnu zajednicu Osat, koja se nalazi 30-ak kilometara od Srebrenice.
Povratnici 11 godina bez vode, nekoliko porodica dijeli jednu kuću. Od oko 6 hiljada ljudi koji su živjeli prije rata, danas ih ovdje živi nešto više od 300.
Rijetke su kuće u nekada naseljenim mjestima Borbašići i Beširevići. Rijetki su i ljudi. Među hrabrima je Azem Mehanović. Ovdje se vratio 2006. godine. Umjesto u svoju kuću, vratio se u brvnaru – austrijsku donaciju.
Azem nema drugu sobu, kuhinju, nema čak ni toalet, a proteklih 11 godina nema ni vodu. Sam je donosi i kupa se napolju. Uz sve to nema ni novčana primanja. Živi od prodaje gljiva. Bilo je, kaže Azem, paketa s hranom koje su mu dostavljali funkcioneri, ali iz brvnare nikad nije mogao dalje, a tražio je. Uprkos svemu, ne žali zbog povratka.
“Srce me boli za mojim krajem, hoću ovdje da umrem i gotovo, taman kad bih tri dana hljeb jeo. Sve sam mislio biće bolje i bolje, ali eto…“, kazao nam je povratnik Azem Mehanović.
U neposrednoj blizini Azemove brvnare su betonske kuće, njemu nedostižne. Za povratnike koji u njih dođu ponekad tokom ljeta razonode radi.
Na putu ka jezeru Perućac stali smo ispred Osnovne škole Osatica koja je pusta, ruševna, a nastava završena. U školu koju je nekada pohađalo hiljadu učenika, sada ih je 22. Igralište bez ograde, zgrada bez fiskulturne sale.
“Za Novu godinu prikupimo paketića od dijaspore da ih obradujemo. Uspio sam i nešto novca askupiti isto od dijaspore i odvesti djecu u Sarajevo malo da vide“, rekao je Hajrudin Mašić, predsjednik MZ Osat.
U ovu školu se može ići samo do petog razreda, nakon toga u Srebrenicu ili Skelane. Djeca iz porodice Zilić možda ni za to neće dobiti priliku. O srednjoj školi u ovoj porodici se odavno ne razmišlja. Oni su povratnici od 2002. U jednoj napola ruševnoj kući sad ih je već osmero. Majke, očevi, sinovi, snahe, djeca. U porodici niko ne radi.
“Mi smo ostavljeni ovdje na cjedilu, sami o sebi da razmišljamo. Ako ne bude ovdje posla ovaj će kraj da ostane pust. Ako naša vlast ovako nastavi da nas zaboravi skroz, odavde će se narod sav da povuče jer nemaš od čega ovdje da živiš. Ne vrijedi tebi što ti da paket, nešto, ako ti nemaš svojim rukama da zaradiš“, rekla nam je povratnica Zemka Zilić.
Iako se iz dvorišta kuće Zilića prostire nestvaran pogled na jezero Perućac, mnogo koristi ni od ovog prirodnog bogatstva mještani nemaju. Posebno izvan turističke sezone. A ni u jeku nije neka sreća. Jezero prljavo i zapušteno, rijetki restorani i prostorije za smještaj. Putna infrastruktura do jezera problematična. Čak i dugo najavljivani most koji bi spojio stanovnike ove mjesne zajednice sa Skelanima, a koji je trebala finansirati Vlada Srbije, više nije u planu prvih ljudi Općine Srebrenice. Novac za most, potrebniji je negdje drugdje, kažu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
