U Makedoniji haotično stanje, u Srbiji protesti skoro mjesec dana, Hrvatska možda uskoro bez Vlade, ali u BiH izgleda sve potaman. Građani ove zemlje se spremaju za 1. maj, bar oni koji ne pokušavaju da svoja prava pronađu ispred institucija, besomučno pokušavajući da se čuje njihov glas.

Radnici i firme – žrtve tranzicije, kapitalizma, privatizacija…

“Jednom smo došli do dna, drugi put nećemo. Naša je poruka: ‘Mi je nećemo dati, našu fabriku ne damo'”, kaže jedna radnica.

Radnici sretnih vremena – žrtve katastrofalne zbilje.

“Znate šta znači ići na posao, tolike godine raditi, zaraditi penziju i na kraju nemati svoga primanja”, dodaje bivša radnica.

Oni koji primaju penziju.

“Kako mogu živjeti od te penzije? Ja bih rekao bijedno, jadno i žalosno, na sramotu svih institucija”, poručuje jedan penzioner.

I oni koji su preživjeli najteža vremena.

“Mi smo njima smetnja. Oni bi najviše voljeli da nas nema, i oni bi bili najrahatniji, tada bi mogli još više sebi para uzeti“, tvrdi bivši borac.

Ulice bh. gradova možda i najbolje oslikavaju stanje u državi. Stanje sa kojim se sistem izbjegava suočiti. Nezadovoljstvo i borba za dostojanstven život koje građani svakodnevno iskazuju, uglavnom su usmjereni ka tom sistemu, ali obično ne izrode nikakve rezultate. Dok raste broj nezadovoljnih, položaj zadovoljnih i privilegovanih je sve čvršći. Promjene, ipak, želi većina. Dvije su opcije – izbori ili sinergični protesti.

“Radnička klasa bi trebala da ide za parolom – “radnici svih bh. nacija ujedinite se”, ili ‘siromašni svih bh. nacija ujedinite se'”, navodi Žarko Papić, direktor Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju.

Siromašni uglavnom okupirani jednim pitanjem – kako preživjeti, a radnici, bar oni koji mjesecima ne primaju plate, to nezadovoljstvo iskazuju sporadičnim protestima u odvojenim i neefikasnim okupljanjima, koja brzo izgube energiju i smisao.

Oni, daleko energičniji, na primjer protesti kada su demonstranti tokom februara 2014. godine izašli sa nejasnim zahtjevima i kanalisanim nezadovoljstvom, su sa plamenom na zgradama Predsjedništva BiH i kantonalne Vlade ugašeni.

Aktivista Darko Brkan, kaže da nije daleko dan kada bi se mogli organizovati novi i ozbiljniji, ali postoji bojazan da se nezadovoljstvo opet ne kanališe na pravi način. To bi moglo izazvati još veću depresiju.

“Sindikati su jednostavno anemični i nemoćni u svemu tome, političke partije, pogotovo one koje su u opoziciji nisu spremne da kanališu sigurnost građana da će oni moći da artikulišu takve zahtjeve, a sami građani kada se organizuju vidjeli smo šta je bilo 2014. godine, nije postojala artikulacija ni zahtjeva, ni strategije djelovanja”, podsjeća Darko Brkan, aktivista.

Predsjedavajući Međureligijskog vijeća BiH smatra da protesti imaju smisla. U Americi su se, kaže, najbolje stvari dogodile tokom masovnih protesta 60-ih i 70-ih godina.

“Radnici su štrajkovali, studenti, svi su protestovali. Zašto je to važno? Zato što ljudima na vlasti je potreban korektiv. Vlast je veliko iskušenje, duhovno”, pojašnjava Vladika Grigorije, predsjedavajući Međureligijskog vijeća BiH.

No, mnogi nisu svjesni tog iskušenja. Mandat isključivo doživljavaju kao mogućnost za lagodan život i sigurnu budućnost, ali ne i kao obavezu i veliku odgovornost. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.