Potpuni haos vlada na području raspodjele funkcija u Bosni i Hercegovini. Ambasador i ministar doslovno može biti svako, samo ne onaj ko je kvalificiran za dotični posao.

Ministar u BiH, bilo čega i na bilo kojem nivou vlasti, što se tiče kvalifikacija, iskustva i uspjeha u struci, može biti bilo ko. U vezi s tim ne postoje propisi. Njihovi podređeni moraju imati tri do pet godina iskustva na poslovima za koje se biraju, ali oni ne. I sami nekad istrče pred rudu hvaleći nečiju stručnost iako je sami nisu imali, piše portal Analiziraj.ba.

Tako je, naprimjer, Božo Ljubić, zastupnik iz dijaspore u Hrvatskom saboru, dao podršku Zdravku Mariću, tamošnjem ministru finansija, boreći se protiv njegove smjene zbog njegove navodne stručnosti. Sam Ljubić, međutim, u BiH je bio ministar saobraćaja i komunikacija kao hirurg. O tome je pisala Slobodna Bosna. Ilustrativan je primjer i Fahrudina Radončića, lidera Saveza za bolju budućnost, koji je kao profesor likovnog jedno vrijeme bio ministar sigurnosti BiH.

Stanje na tom polju nije dobro ni kad su aktualni ministarski mandati u pitanju. Za ovaj tekst istražili smo državni i entitetske nivoe vlasti.

Trenutno pohađa

Na čelu Ministarstva vanjskih poslova BiH je Igor Crnadak koji nema diplomatsko obrazovanje iako je ono očekivano na takvoj poziciji. Završio je ekonomiju. U njegovoj biografiji, na stranici Ministarstva vanjskih poslova, ipak piše da “trenutno pohađa postdiplomske studije na smjeru Svjetska tržišta i Evropska unija na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci“. Do kraja mandata možda i završi.

Inače, kad su vanjski poslovi u pitanju, posebno su zanimljiva imenovanja ambasadora. O nekima je nemoguće saznati bilo šta tamo gdje bi trebalo, u službenim predstavljanjima ili samopredstavljanjima. Na stranici Ministarstva ili ambasade. Mogu vas čak i dezinformisati. Tako na stranici Ministarstva stoji da je ambasadorica BiH u Japanu Anesa Kundurović, a ambasador je ustvari Borislav Marić.

Ambasador BiH u Srbiji je Lazar Mirkić, čije biografije nema nigdje, ali su svojevremeno do nje uspjeli doći u Nezavisnim novinama, kad je Mirkić bio u procesu dobijanja agremana. U njoj, kako stoji u Nezavisnim, piše da se bavi pilićarskim biznisom. U istom tekstu, pošto na stranici Ministarstva i ambasade nema ništa, saznali smo da je ambasador BiH u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Zoran Milićević. Tamo je otišao s pozicije tehničkog direktora kamenoloma Lapišnica. S obzirom na to da su UAE potencijalni najveći investitori u BiH, to djeluje posebno skandalozno, a još više kad pogledate stranicu bh. ambasade. Na engleskoj verziji, Emiraćani doslovno ne mogu saznati ništa o BiH. A na bosanskoj, pod uslovom da znaju bosanski, mogu pročitati nekoliko literarnih zapisa o Bosni. Na stranici ambasade BiH u Holandiji, Holanđani mogu vidjeti fotografiju ambasadorice Mirsade Čolaković, ali ništa više o njoj ne mogu saznati. Šture su informacije i o BiH. Isti je slučaj i s Ambasadom BiH u Pakistanu, gdje je ambasador Nedim Makarević. Na stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH nema navedenih imena ambasadora BiH u Sloveniji i Grčkoj, a stranica tih ambasada i nema, iako su na njih uredno postavljeni linkovi koji ne vode nigdje.

Veći broj radova

Pojedini ambasadori sopstvenu stručnost za poziciju na kojoj se nalaze potkrepljuju člancima pisanim za dnevne novine. Tako Sabit Subašić, ambasador BiH u Indiji, navodi da je napisao: “veci broj radova iz oblasti BiH vanjske politike,(Oslobodjenje)–veci broj radova iz oblasti uloge dijaspore u vanjskoj politici BiH (Oslobodjenje)–veci broj radova iz oblasti odrzivog razvoja (Oslobodjenje, Album)”. Kao što se da vidjeti, ne vodeći računa o dijakritičkim znacima ni o pravopisu općenito. Uz to, članke u novinama naziva “radovima”. Osim Oslobođenja, spominje i Album, koji je bio časopis za neafirmisane književnike.

I Haris Hrle, ambasador BiH u SAD-u, spominje Oslobođenje. Kaže za sebe da je “autor serije članaka iz oblasti međunarodnog javnog prava o granicama Bosne i Hercegovine na rijekama i moru (Oslobođenje, 1999.).”

Toliko o Ministarstvu vanjskih poslova. Na državnom nivou zanimljivi su još, s obzirom na kvalifikacije, Josip Grubeša i Ismir Jusko. Prvi je ministar pravde, a završio je Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru. Drugi je ministar saobraćaja i komunikacija, a po zvanju je profesor tjelesnog odgoja.

U Republici Srpskoj većina ministara je zvanjem nekompetentna za pozicije na kojima se nalazi. Petar Đokić je tako na čelu Ministarstva za energiju, industriju i rudarstvo sa završenim Ekonomskim fakultetom. U biografiji navodi još manje povezive stvari u vezi sa svojom sadašnjom funkcijom. Takva je, naprimjer, činjenica da je radio “u organima unutrašnjih poslova u Brčkom, gdje je prije rata obavljao i značajne političke funkcije”.

Milenko Savanović je ministar za rad i boračko-invalidsku zaštitu, a završio je Mašinski fakultet. Doduše, kad je u pitanju boračko-invalidska zaštita, poznaje je iskustveno. U biografiji mu stoji da je “borac prve kategorije i ratni vojni invalid sedme kategorije”, ali nije jasno zašto je on kompetentniji od svih drugih koji su isto kategorisani.

Zlatan Klokić je završio Elektrotehniku, a ministar je za ekonomske odnose i regionalnu saradnju!? Neđo Trninić je sa završenim Mašinskim fakultetom i iskustvom srednjoškolskog profesora ministar saobraćaja i veza u Republici Srpskoj. Ministrica za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Srebrenka Golić je pravnica. Za resor izbjeglica i raseljenih lica u RS-u zadužen je Davor Čordaš, čovjek koji je diplomirao na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.

Od 31 stavke, koliko ih stoji u opisu djelatnosti Ministarstva porodice, omladine i sporta, tek druga, treća i četvrta (možete ih pročitati ovdje), ali nategnuto, mogu imati veze sa znanjima koja stiču specijalizanti ginekologije. Zadužena za taj resor je ginekologinja Jasmina Davidović.

Entiteti blizanci

Federacija je ogledalo RS-a. I tu se nalazi jedan matematičar, Denis Lasić, na čelu Ministarstva prometa i komunikacija. U Vladi FBiH postoji inženjer elektronike, i to baš stručnjak za mjerenja i mjerne instrumente, te bi s komunikacijama mogao imati itekako veze. Radi se o Zlatanu Vujanoviću, ali on je na čelu Ministarstva trgovine. U Vladi su i dvojica agronoma koji pokrivaju resore nevezane za njihovu struku. Jedan je Josip Martić, ministar prostornog uređenja, a drugi je Edin Ramić, ministar raseljenih osoba i izbjeglica. Dok je, recimo, ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva ekonomist Šemsudin Dedić. Ekonomistica je i Edita Đapo, na čelu Ministarstva za okoliš i turizam. Salko Bukvarević, doktorirao na Rudarsko-geološkom-građevinskom fakultetu u Tuzli, ministar je za pitanja branitelja i ratnih vojnih invalida. Zora Dujmović, menadžerica u socijalnoj zaštiti i socijalnoj politici, s ogromnim radnim iskustvom u institucijama za socijalni rad u različitim općinama, ministrica je kulture i sporta.

Još veći raskol između funkcija i kompetencija vlada na nivou kantona, ali njih je deset pa bi sve slučajeve bilo nemoguće pobrojati u jednom tekstu. No, i ovo je dovoljno da se vidi kakav odnos vlast ima prema državi, tj. država prema sebi samoj. Svi nabrojani ministri su stranački ljudi. Sve stranke koje su ih postavile u svojim programima imaju u planu napredak u oblastima za koje su, eto, dobili i ministarske pozicije. Međutim, ti ministri su dokaz da su programi laž. Očigledno je, naime, da su autori programa znali da te programe ne mogu provesti jer nemaju kadrovska rješenja za to.

Cijele oblasti i resori ljudskog djelovanja povjereni su nekompetentnim ljudima. Činjenica, kompetencija nije jedina garancija da će neko dobro obavljati posao. Najbolji dokaz za to opet su ljudi u vlasti čije se kompetencije preklapaju s resorom djelovanja, ali ne bilježe uspjehe, naprotiv. Uz kompetencije, potrebni su i uspjesi u struci. Međutim, kompetencije bi ulijevale minimum povjerenja u to da neko strateški i profesionalno promišlja o sudbini zemlje, njenih kapaciteta i građana.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.