Svakog 30. maja u Prijedoru ista slika. Gradonačelnik i srpska boračka udruženja obilježavaju Dan odbrane grada. Povratnici i aktivisti nose bijele trake u znak sjećanja na stradale Bošnjake i Hrvate....
I jedni i drugi istog dana pričaju o ratu u Prijedoru 1992. godine. Potpuno različitu priču.
Srpska većina, ali i vlasti i danas tvrde da su rat 22. maja počeli na punktu u Hambarinama muslimani koji su bili većina u gradu. Tada su ubijena dva pripadnika VRS.
VEZANE VIJESTI
Nakon toga Krizni štab traži predaju naoružanja, otvaraju se logori za nesrbe Trnopolje, Keraterm…
Pucnjava, ubistva i ranjavanja nastavljaju se do 30. maja, kada dolazi do novog sukoba, koji će biti uvod u stradanja hiljada civila.
“Tog 30. maja sam ranjen od muslimansko-hrvatskih snaga, s namjerom da zauzmu određene institucije”, kaže Marijan Ješić.
Do tada nije bilo incidenata, nije bilo traka.
“Nema potrebe za strah i paniku, ali od građana nesrba traži se da na kuće istaknu bijele zastave”. Ovako je 31. maja 1992. pozivao Radio Prijedor.
Jesu li bijele trake bile dokaz namjere predstojećeg zločina, ili pak poziv na lojalnost i predaju oružja. I o ovome u Prijedoru 24 godine nakon, dvojako govore.
“Kako god se čovjek postavi, dođe do zaključka da je obim zločina ovdje bio toliki da je to podrazumijevalo organizovani sistem koji je bio u službi zla”, ocjenjuje Goran Zorić, aktivista “Jer me se tiče”.
Veliki dio starijih svjestan je bio stvari koji su se dešavali.
Tokom rata u Prijedoru je ubijeno 102 djece. Uglavnom Bošnjaka. Roditelji još uvijek pokušavaju da im podignu memorijal, no dozvole lokalnih vlasti nema.
“Incijativa Bijelih traka je simbol borbe protiv poricanja zločina i simbol borbe protiv segregacije, diskriminacije. Ne smiju ubijena djeca da se posmatraju kao članovi neprijateljske strane”, poručuje Emir Hodžić iz “Jer me se tiče”.
Lego kocke, na glavnom prijedorskom trgu simbolizovale su 31. maja 2015. godine, na Dan bijelih traka, spomenik toj nevinoj djeci. U koloni aktivista i građana, koji su šetali s bijelim trakama nije bilo nikoga iz lokalne vlasti Prijedora.
Poruke su uputili dan prije na obilježavanju stradanja srpskih žrtava. O bošnjačkim, bivši gradonačelnik odbija otvoreno da razgovara.
“Danas je poruka građani Prijedora nemojte da nam ginu ljudi i djeca. (Da li ćete šetati za bošnjačke žrtve?) Apsurdno je da budem 5 minuta s njima, a ja hoću da budem 365 dana sa svojim sugrađanima”, tvrdi Marko Pavić, bivši gradonačelnik Prijedora.
Više od polovine, od ukupno 50.000 prijedorskih Bošnjaka, skoro 30.000 osoba, prošlo je kroz logore u ovom gradu. Trnopolje se pamti po potresnoj slici izgladnjelog logoraša Fikreta Alića, čovjeka sa žice. Keraterm po ubici zvanom Ćupo, i jednoj noći u kojoj je ubijeno preko 200 Bošnjaka.
“Ono što se desilo u Prijedoru, jednom od najvećih stratišta, to je genocid, iako nema presude. Ne postoji, ali kad se radi o ubijanju civila djece, mučenju, silovanju… O toj osveti o kojoj se govori, kao mi smo njima vratili, kao u doba Ilira, da se vraćamo, kad će stati”, pita se Hodžić.
“Kroz istoriju po prvi put 30. maj, datum kada Srbi nisu bili pokoreni, žrtve koje su se desile poslije toga, rezultat su napada u Hambarinama. Svi treba da odgovaraju, da toga nije bilo možda bi danas nastavili živjeti u slozi, i ne bi došlo do svega do čega je došlo”, tvrdi Zlatko Ritan, dijete poginulog borca VRS.
“Postavio bih pitanje, šta ako se desi rat za 20 godina i bude osveta za zločine nad Bošnjacima uperene ka srpskom stanovništvu. Da li će ta osveta biti opravdana”, dodaje Hodžić.
U analizi događaja na punktu u Hambarinama 22. maja 1992.godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u presudi Milomiru Stakiću, šefu Kriznog štaba, utvrdio je da su:
“Incidenti, koji su poslužili kao osnova za ‘reakciju’ srpskih političkih i vojnih vlasti, bili samo izgovor za započinjanje etničkog čišćenja u područjima na kojima su se mahom nalazili Bošnjaci”.
Logor Omarska, među posljednjim je zatvoren. Za sto dana kroz njega je prošlo 3.000 zarobljenika, ubijeno je njih 700.
U mnogim presudama je navedeno da su se u Omarskoj dešavala ubistva, silovanja, mučenja, maltretiranja, sakaćenja, hapšenja i progon ljudi iz političkih, nacionalnih ili vjerskih razloga.
Poznata je tzv. bijela kuća u kojoj je svaku noć bilo ubijanja. Odluka da se raspuste logori u Prijedoru, za mnoge je značila kraj muka. Logoraši su vjerovali da idu na razmjenu u Travnik. Među njima i Sabahudin Garibović.
“Prije samog razdvajanja u Ilovskoj, rekli su da idemo na razmjenu, pogledao sam i vidio da se nalazim u šumi. Ljudi su krenuli vani, ostao sam u autobusu sa 6 ljudi, dva autobusa su navodno odvezli na razmjenu, ali zapravo su ih dovezli na ovo mjesto”.
Bile su to Korićanske stijene. I bio je to 21. avgust 1992. Na obronciima Vlašića. Između Travnika i Skender Vakufa. Umjesto razmjene, stiglo je naređenje da se stanu na ivicu provalije. Uslijedili su pucnji u leđa. Svjedočili su to preživjeli, koji su život sačuvali bacivši se ranije u provaliju.
“324 godine zatvora su izrečene direktnim izvršiocima i onim koji su učestvovali u pripremi zločina. Ako pogledamo matematički, za 200 ljudi izrečeno 210 godina zatvora. Znači, za svakog ubijenog odgovara se sa godinom i 5 dana. Nije to težina kazne za težinu ovakvog zločina”, poručuje Jasmin Mešković, predsjednik Udruženja logoraša BiH.
Težinu kazne Bošnjaci Prijedora očekuju nakon preostalih presuda u Haagu. Do sada su za najteže zločine u ovom gradu Haški tribunal i Sud BiH izrekli 54 presude za, procjenjuje se, više od 3.000 ubijenih.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
