Prolazi sveti mjesec Muslimana – ramazan, bliži se Bajram. U meni se miješaju, isprepliću i blisko dotiču lijepa sjećanja koja gotovo liče na bajku, i neka teška sjeta. Nameću se pitanja, tražim, a ne nalazim odgovore, ovim riječima je Nura Bazdulj-Hubijar započela kolumnu objavljenu na portalu N1 televizije.
Kolumna koja je imala veliki odjek, izazvala je mnoštvo komentara, a dan poslije bh. književnica je odlučila prokomentarisati reakcije čitatelja.
“Ja vazda mislila da mi je pamet glavi adut, a od jučer shvatih da sam tu najtanja. Sve me nešto sramota što kod očiju i razuma nisam našu stvarnost vidjela u pravom svjetlu. Sve ove poratne godine mi Bosna bila jadna i čemerna, mislila da bi bolju državu napravila djeca igrajući se u obdaništu. I onda se javiše neki dobri i mudri ljudi koji mi skidoše koprenu s očiju pa progledah i vidjeh da je nama ustvari lijepo, dobro, super. Ostavili iza sebe grozna vremena zla i mraka i diktature pa sad lijepo i slobodno možemo živjeti onako kako smo uvijek trebali, slobodni o svih stega i opasnosti. Postiti, kanjati, ibadetiti, ne krijući se po zabačenim kutovima kuće da nas komunistički gadovi slučajno ne bi otkrili. Pa mi stid nadvladala radost zbog sve ove ljepote. Gdje god da se okreneš.
VEZANE VIJESTI
Ko je kriv demobilisanim borcima što danima, po ovom vremenu koje je opasno i po život, kamoli po zdravlje, danima i noćima kete pred vladom i traže svoja elementarna prava? I još kao prijete da će se za Bajram sami spaliti. Ko ih je tjerao da brane Bosnu? Što lijepo nisu nabrali preko crte pa se nastanili u nekoj evropskoj metropoli, pa zakapitalili, pa otuda bodrili one koji su ostali, a kad se sve završilo mogli su lijepo ko ljudi doći Majci Bosni u kakvom bijesnom džipu i lamentirati nad sudbinom onih koji padoše, koji ostadoše invalidi, siročad, beskućnici, depresivci.
Ko je kriv oboljelim od zloćudnih bolesti što aparati za zračenje u Kliničkom centru ne rade, pa osim teškog zla koje ih je snašlo ne mogu ići na tretmane? Eno ih lijepo primili u Banjoj Luci, dali im i zaračenje i smještaj. I još se imaju obraza žaliti.
Ko je kriv penzionerima od kojih najveći broj prima oko trista maraka mjesečno, hej- tristo maraka, a treba im platiti režije, lijekove, a za ostalo – ni ne treba im. Ostarjeli su čim su otišli u penziju, naživjeli se, njihovo je prošlo.
Ko je kriv onim hiljadama građana koji čekaju u redovima pred javim kuhinjama da dobiju štrucu hljeba i čontricu kakvog variva? Sami su birali vlast koja će ih voditi.
Ko je kriv onim što ih na pješačkim prelazima gaze pijani i bahati tatini sinovi? Što lijepo ne sjede u kući.
Ko je kriv što su kriminal i nepotizam postali dio svakodnevice, nešto što smo prihvatili kao sasvim normalo?
Niko se ne pita kako su večina onih koji služe narodu za kratko vrijeme postali milioneri? Pa znamo svi – od svog danonoćnog rada, od silne brige za svoje građane. Teško se brinuti i za porodicu, kako je tek njima koji se krvavo bore za sav umurubilahi narod. Pa nas onako ljudski upozoravaju da su drugačiji od nas opasnost, da već oružje zvecka. Zar ne trebamo biti zahvalni na tolikoj brizi?
Ko je kriv onim koji ukradu kamiončić šume ili uglja ili štrucu hljeba da prehrani gladna usta svoje čeljadi kad ih policija uhapsi pa ih sud sudi? Zar nije normalno da se lopovluk mora kažnjavati?.
Ko je kriv onoj djeci što ih razdvajaju u obdaništima i školama, i školska dvorišta im pregrade da se ni na odmorima ne mogu družiti? Pa to je za njihovo dobro, oni drugi i drugačiji sa bilo koje strane su opasnost i zlo, a zla se treba kloniti.
Ko je kriv što su ljekari bahati, što primaju mito, što prave greške koje nekad i života koštaju? Ljudski je griješiti, a moraju dodatno zaraditi jer su plate male. Gdje će doktor živjeti ko fukara?
Ko je kriv što mladi u ogromnom broju napuštaju Bosnu, najčešće oni najpametniji, najsposobniji, najobrazovaniji? Ne može se preko noći naći posao, što se malo ne strpe, bar do četrdesete godine, do tad će nešto naći. Ma kome pucketa za sirotinju, bolesne, stare, nezaposlene, invalide, rudare, depresivce, zlostavljane i još sijaset drugih kategorija?
„Nama je lepo, sreća jedna neopisiva“ – trebamo pjevati i radovati se što konačno živimo u demokratiji i ljudskim slobodama.
Pa kako onda jedna zabludjela ovčica to prije nije vidjela? Čisto me dirnulo koliko se brinu za moj grijeh. Blago njima kad nemaju vlastitih grijeha. Sumo sumarum – ovdje nema nikakvih problema. Osim dva. Prvi -Što ja ne postim.
2. Što to javno kažem. Ako je već moje opredjeljenje takvo, što ne šutim? Onda bih bila OK, a niko ne bi znao da lažem. Osim Boga i mene.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
