Marketa Slavkova je Čehinja koja od 2013. godine živi u Srebrenici. Iako se smatra modernim nomadom, u ovom bh. gradiću našla je drugi dom.
Šta je značila hrana u Srebreničana u ratu, šta prije, a šta poslije njega? Kako njeno uskraćivanje, ili pak obilje definira odnose moći? Sve se to u doktorskoj tezi pitala Marketa Slavkova. Ova Čehinja sebe zove nomadom, ali joj je adresa od 2013. uglavnom Srebrenica.
“Nekako je to postao moj drugi dom. Tada sam malo promijenila pogled na Srebrenicu, postala je za mene živi grad, a ne mrtvi grad u prošlosti”, kaže Marketa Slavkova, antropologinja.
Ko god sjedio u načelničkoj fotelji, Marketi lično nije važno. Jer, kao i ostatak njenih stanovnika, mora jesti, mora piti, mora ljekaru.
“Glavna stvar koja je problem u Srebrenici je ustvari ekonomska situacija i to da mladi ljudi ovdje nemaju, ili ne vide budućnost, da ne mogu da se zaposle ili to što nemaju od čega da žive. Mislim da je to najveća podjela. To pomaže tenzijama, da budu gore. Pitanje etniciteta, vjere i nacionalnosti samo sakriva ovu istinu”, smatra mlada Čehinja.
A podgrijavanje tenzija zabrinulo je i profesora Univerziteta Southern Connecticut, Davida Pettigrewa. Istraživač holokausta i genocida uredio je sve tekstove postavke “Srebrenički genocid – neuspjeh međunarodne zajednice”.
“Smatram da se radi o diskriminirajućoj politici, jer je u većini mjesta u Republici Srpskoj onemogućeno sjećanje na žrtve, a veličaju se počionici. Na primjer, u Trnopolju ili Prijedoru. Preživjeli nisu u mogućnost da postave bilo kakav spomenik”, ističe David Pettigrew, profesor sa Univerziteta Southern Connecticut.
A tenzije je podgrijala i najava spomenika Vitaliju Čurkinu, ruskom ambasadoru pri UN-u koji je Rezoluciji u Srebrenici prije dvije godine rekao “ne”.
“Negiranje genocida i glorifikacija počinilaca je nešto što se dešava već godinama. Rekao bih da eskalira već deset godina. Problem je u tome što Međunarodna zajednica ne reaguje na pravi način. Na isti način na koji nije upjela od 1992. do 1995, ne uspjeva ni sada. Nema odgovarajuću reakciju na ultranacionalističku retoriku i ultranacionalističke simbole”, dodaje profesor.
A Pettigrew nije jedini prekookeanski posjetilac u Srebrenici. Da bi odala počast ubijenima i pridružila se dijelu “Marša mira”, iz Minnesote je sa prijateljima stigla i Pam.
“Saosjećamo sa žrtavama, ali osjećamo i odgovornost kada se negdje u svijetu dogodi genocid. Negdje među krivcima su sigurno i Sjedinjene američke države, barem u ekonomskom smislu. Činilo se važnim da na bilo koji način predstavljamo naš narod”, poručuje Pam.
U jeku priprema za obilježavanje 22. godišnjice genocida u Srebrenici, ovaj grad se puni posjetiocima. Svjetski jezici na srebreničkim ulicama vijesnici su novinarskih ekipa i zvanica iz cijelog svijeta. Samo dan nakon 11. jula, kad svi odu ovaj grad obično zakrpi političke pukotine 90-ih. Srebreničani se vrate onome što je važno preostalih 11 mjeseci – svojoj svakodnevnici.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
