U BiH se može zajedno. U Srebrenici, pogođenoj genocidom, još više. Primjer za to su novinari iz Srebrenice, Marinko i Adem. Jedan učitelj, drugi učenik.
Marinko i Adem. Učitelj i učenik. Kolege novinari. Ali i prijatelji. Sa svojih 60 godina mnogo je toga što Marinko može naučiti Adema, ali kaže, tehničke stvari – kompjuteri i telefoni – to već Adem njemu objašnjava. Ušli su u gotovo svaku povratničku kuću. Znaju o Srebrenici sve što može da se zna. Primjer su suživota – i nisu jedini.
VEZANE VIJESTI
“Nema Srbina, nema Bošnjaka, imaju ljudi iskreni, pošteni ljudi. Pomoći će svom komšiji bez obzira kako se on zvao, izaći će mu u susret. To se najbolje vidi u zimskim danima kada padne snijeg u nekim mjestima i više od pola metra, pa se brinu jedni za druge ili u ljetnim kada zajedno rade u njivama bez obzira na sve što su prošl. To je tako, ljudi jednostavno žive sa svim svojim problemima, sa sjećanjima, posljedicama rata i nisu odustali da neko kaže da mrzi nekoga. Možda to individualno stoji, ali da je tako ne bi ljudi zajedno funkcionisali, ne bi radili, ne bi živjeli”, objašnjava Adem Mehmedović.
Devedesetpete je bio prisiljen da napusti Srebrenicu, ali dobrovoljno se ovdje vratio, prije tri godine, da živi i radi. I nikada s ljudima nije imao niti jedan problem, kaže Adem. Ali jeste s politikom. Ne dopušta mu da radi svoj posao. Zbog konstantnih smjena u vrhu Skupštine, Adem uvijek nekome smeta. Njegov kolega i prijatelj, Marinko Sekulić o Ademu ima samo riječi hvale. A u Srebrenici se već priča kako Adema Srbin brani više od bilo kog Bošnjaka.
“Adem je prije tri godine došao u Srebrenicu. Od prvog dana smo se upoznali zahvaljujući poslu, ja sam poznavao i neke njegove članove porodice i funkcionišemo normalno. On je Adem, ja sam Marinko. Znamo mi sve ko je šta. On je vjernik istinski, ja nisam. Nikad nisam bio ni u crkvi, ni u džamiji, ni na jednoj molitvi. Ja sam stara komunjara, kako neki kažu, ali to nam ne smeta da se družimo, da zajedno radimo, razmjenjujemo i privatne priče, ljudske, kolegijalne…Vjerovatno to nekome smeta i zato kaže ja ga branim”, otkriva Marinko Sekulić.
Jednako kao i Adem, i Marinko je otišao tokom rata iz Srebrenice. Ali iz drugih razloga. To nije, kaže bio njegov rat. Nije htio pucati kako na svog, tako ni na oca supruge Nermine. O ratu se rijetko govori u svakodnevnoj komunikaciji Srebreničana, kažu obojica. Jer ljudi teško žive. Politika ne pomaže.
“Ja sam optimista, možda i više nego bih trebao biti, ali ne mislim odustati. Ako odustanem ja sam odustao od sebe, a od sebe ne mogu odustati, pa tako ni od Srebrenice”, poručuje Adem.
Odustati od Srebrenice, neće ni Marinko. Iza sebe ostavlja knjige, članke. Njegove priče o Srebrenici odavno su izašle van granica BiH. Priprema fotomonografiju – kako je nekada izgledalo ovo mjesto.
“Srebrenica je prije rata za nas, koji smo ovdje odrasli, bila mali raj. Imali smo sve što nam je trebalo. Imamo i danas neke stvari koje veliki gradovi nemaju, imamo i danas u Domu kulture rotacionu scenu, pozorišnu salu kakvu nema Tuzla, koja ima pozorište i dugu pozorišnu tradiciju, ali nema to što smo mi imali prije 30 godina. Ima prirodna bogatstva ovdje na 50 kilometara, rude željeza, srebra, zlata, olova, cinka, boksita. Evo ova voda koja teče se nekada prodavala u aprotekama kao zvaničan lijek za mnoge bolesti koje su čak neizlječive, samo nije dao Bog ljudima pamet ovdje da to iskoriste kako treba, odnosno jeste. Stari Srebreničani su to znali koristiti, ali danas su Srebreničani na margini, došla je nova politika, nove vlasti i misle da je svijet počeo od njih”, kaže iskusni novinar.
Politika prijeti i zatvaranjem radija. Politika bi možda htjela podjele. Ali politike su prolazne, i političarima do Srebrenice nije ni blizu stalo koliko Marinku i Ademu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
