Dženana Karup Druško, iz organizacija Rekom i Tranzicijska pravda, napisala je odgovor predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku povodom njegovih izjava u Bratuncu da su "Bošnjaci starosjedioci Podrinja okupatori", a njeno pismo objavljujemo u cijelosti.

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju muslimaske, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja svoga života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu
Čitajući, kao i svako jutro portale naišla sam na tekst o obilježavanju sjećanja na srpske žrtve u Podrinju. Na skupu je bio i Milorad Dodik koji je, između ostalog, rekao: “Poznati su projekti raznih fondacija, prije svega islamskih, koje su tražili i usmjeravali svoje pare kako bi se ovdje uz Drinu vratili nakon otadžbinskog rata muslimani i da bi ponovo okupirali Drinu na taj način.”

Zaboljelo me je. Jako. Muslimanka sam. S Drine. Iz Foče.

Godinama čitam razne gluposti koje Milorad Dodik izgovara i na koje skoro više niko i ne reagira. Godinama Milorad Dodik “puca” riječima okolo, ne vodeći računa da li će nekoga i pogodoti. Njegove izjave su za njegovu publiku. Za njegove birače. Znam ja sve to. Ali u sebi nosim ranu koja krvari već više od 20 godina, koja nikad neće ni zarasti, a koju je on dodatno povrijedio. I ovo mu ne mogu prešutjeti.

Odrastala sam u Foči uz priče mog oca o četničkim pokoljima koji su počinjeni na Drini. O nepravdama koje su nanesene Muslimanima. Kako se on u vojsci izjašnjavao kao Hrvat, jer Muslimani nisu imali to pravo. Te priče su pričane tiho, u kućama, jer u Jugoslaviji se nije smjelo o tome javno govoriti. Pojedinci, ali samo pojedinci, nakon rata su osuđeni, njegovalo se bratstvo i jedinstveno, a sve ostalo je bilo zaboravljeno. Nisam to tada shvatala. I moj otac mi je bio dosadan s tim pričama. Kad bi naišao neko od naših komšija, a on govorio imenom i prezimenom: vidi onog četnika i nastavljao objašnjavati šta je uradio a da nikad nije odgovarao, skoro da ga nisam ni slušala.

Sistem je bio jači od riječi oca. Ja sam izrasla u deklariranu Jugoslovenku i otišla na studije u Sarajevo, a moj brat je postao oficir u Gardijskoj brigadi JNA u Beogradu, kao jedan od najboljih pitomaca sarajevske vojne škole, mada nije bilo u bošnjačkoj tradiciji da šalju djecu u vojnu školu, pogotovu ne iz gradskih porodica, on je sam to izabrao. Iako sam živjela u Sarajevu, moj dom je bio u Foči gdje su živjeli moji roditelji, gdje su bile moje uspomene, djetinjstvo, odrastanje na sastavcima, na Drini i Ćehotini. I sad se sjećam tih povrataka kući, maminog radosnog osmjeha dok sprema jela koja najviše volim, oca koji glumi ozbiljnost dok mu iskri u očima što me vidi. I Drine. Jednom je neko napisao da ljudima koji su odrasli na Drini kroz vene ne teče krv nego Drina. I to je tačno. To je veza za vječnost koju nikad niko ne može prekinuti, i bez obzira gdje da živim ja sam djevojka s Drine, Fočanka. U Foči je moja djedovina i pradjedovina.

Naša kuća je bila pored Drine. Bože dragi kako tada nisam znala da cjenim to što imam, ali tako je to valjda u ljudskoj prirodi. I sad kad mi je teško, kad imam nekih problema, zatvorim oči, sjetim se starog mosta kod KPD-oma, koji je bio pored naše kuće, i te kamene kule u sredini. Kad bih sišla na tu kulu gledala sam direktno u sastavke, Ćehotinu koja se ulijeva u Drinu i koja tako teče… Nema te psihoterapije koja se može mjeriti s tim…

Sjećam se priča da će se raspasti Jugoslavija, formiranja nacionalnih partija, kako je moj brat napustio JNA prije nego što je Gardijska brigada otišla na Vukovar ispraćena iz Beograda ovacijama građana, koji su na tenkove koji su išli u Vukovar da ubijaju bacali ruže. Ali te godine, sami početak devedesetih, godine nakon Olimpijade u Sarajevu su sigurno najljepše godine. Imali smo svoje rokere, nadrealiste, književnike, brojna mjesta na kojima smo se okupljali, i baš me i nije zanimala politika. Čak i kada se počelo pucati u Sarajevu nisam vjerovala da će se Jugoslavija raspasti, ni da će biti rat, iako su ljudi u Hrvatskoj već ginuli. Moj posljednji odlazak kući, bio je neposredno pred početak rata. Sjećam se da smo naveče u dnevniku gledali izvještaje iz nekog hrvatskog grada. Prikazivali su kuću koju je pogodila granata. U dnevnom boravku uništen zeleni plišani namještaj, trosjed, dvosjed i fotelja, bijela zavjesa se vijori na prozoru bez stakla… Moja mama je tada komentirala: “Jadni ljudi, šta im se desilo…” Samo nekoliko dana kasnije ona će napustiti svoju kuću u koju se nikad više neće vratiti.

Sa zebnjom sam u Sarajevu čekala informacije. Moji roditelji i brat su otišli iz Foče kad su grad napale srpske snage. Išli su od Ustikoline prema Goraždu i nekoliko dana uopće nisam znala šta je s njima. Nikada neću zaboraviti kad mi se otac javio iz Sarajeva i rekao da su svi došli. Tada sam prvi put shvatila šta znači u isto vrijeme se smijati i plakati. Živi su. Javili su nam vrlo brzo da nam je kuća zapaljena među prvima, ali nije nas bilo briga. Bili smo svi živi i zajedno.

Uslijedili su dani opsade Sarajeva. Rat u cjeloj zemlji. Ubijeni, prognani, logori… Iz Goražda, gdje je bila većina naše familije i prijatelja, stizale su informacije o poginulima. Onda su počele dolaziti informacije o silovanjima u Foči. Stravične priče u koje ljudski um ne može vjerovati. Imena mojih školskih drugarica koje su silovane u školi u koju smo išle. Koje su silovali ljudi koje sam poznavala. Pero Elez, Dragan Zelenović, Ćosa… U Partizanu gdje sam čekala prvu Novu godinu s rajom. O ubistvima u KPD-omu pored koga sam odrasla, klanju na drinskom mostu, pored te kule na kojoj sam nekad sjedila i gledala Drinu… Moj otac je govorio: “Opet teče krvava Drina”.

Potpisan je Dejtonski sporazum. Rat je stao. U tim godinama poslije rata svi smo živjeli s uvjerenjem da ćemo se moći vratiti, da ćemo imati bar sličan život kao prije. Ali, nikad više. Prva posjeta Foči organizirana je 1996. Išla sam s mamom, ocu nismo dale da ide jer je imao slabo srce. Jaka sam žena i rijetko puštam emocijama da izađu, da ih drugi vide… Ali, onog trenutka kad sam prvi put nakon toliko godina vidjela Drinu suze su same krenule. To je nešto jako, prejako, nešto što mogu razumijeti samo oni koji su kao i ja odrasli na Drini.

Na ruševinama od kuće izraslo drvo. Okolo korov, sve zaraslo. Pred kućom Srbin kome je opština dodijelila našu zemlju. Postavio neku ogradu. Kuća nam je bila na cesti, nikad nije bilo ograde oko nje, ispred kuće mamino cvijeće i trešnja… Trešnju je posjekao, smetala mu. Ni danas nikad ne mogu do kraja odslušati pjesmu “Još i danas zamiriše trešnja… Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote…”, a da se ne sjetim naše trešnje kad procvjeta u proljeće… Dok sam stajala taj dan pred svojom kućom srce mi se cjepalo. Jecajući sam kopala rukama po ruševinama da nađem bilo šta, ma i najmanju sitnicu koju ću ponijeti sa sobom, uspomenu na moj dom, uspomenu da sam nekad imala dom. Ništa nisam našla.

Godine su prolazile, režim u Republici Srpskoj nikad nije dozvoljavao povratak u kome bi Bošnjaci bili ravnopravni u Republici Srpskoj koju su Srbi nakon strašnih zločina koje su počinili, dobili u Dejtonu. Komšije su prodavale kuće oko nas, Loji, Hadžiahmetovići, Kumre… Dan kad je moja mama prodala kuću, koju su nam obnovili nakon rata, bio mi je jedan od najtežih u životu. Nikad više neću proći kroz Donje polje. Moje srce ne bi moglo izdržati da gleda u kuću koja više nije naša. Previše je uspomena, previše boli.

Ni nakon toliko godina u Sarajevu, ne osjećam se kao Sarajka, iako mi je ovaj grad sve dao i beskrajno ga volim. Volim i svoj stan u kome sam svaki djelić uredila s ljubavlju za svoju porodicu, ali nikad se u njemu ne osjećam kao što sam se osjećala u svojoj kući u Foči. Kad sam se udala za mog muža, Sarajliju, pitala sam ga gdje je njihova zemlja. Gledao me zbunjeno i pitao kakva zemlja, jer je on cijeli život živio u stanu. Pa, mislila sam da svako ima zemlju, dedovinu, pradedovinu. Kuću više nemam, ali imam svoju zemlju, svoju šumu, pašnjake, i sve to kad gledam znam da je moje. Zemlja koju su i moji preci čuvali. Taj osjećaj pripadnosti kad stojiš na svojoj zemlji ne može se mjeriti ni sa čim, čak i ako je ta zemlja u nečemu što se danas zove Republika Srpska, ona je u gruntu moja, i bit će to zemlja moga djeteta, kao što je bila moga oca, moga deda, pradeda, Karupska od kad se pamti.

Provjeri Milorade Dodiku u gruntu koliko je zemlje u Podrinju bošnjačke, prije nego što nas optužiš da smo okupatori i da neke “islamske fondacije” stoje iza nas. Iza mene ne stoji niko. Ja sam Muslimanka. Rođena u Foči. Odrasla na Drini. Kako Muslimani na Drini mogu okupirati svoju zemlju? Kako ja mogu okupirati nešto što je moje? I ni ti, niti iko drugi ne može da mi uskrati moje pravo na to, da mi oduzme moje uspomene, iako ste uzeli puno toga i formirali Republiku Srpsku. Ali, ta Republika je izrasla na krvi. Na zločinima. U Foči. Višegradu. Zvorniku. Srebrenici… Možeš Milorade Dodiku negirati do kraja života sve ono što je Haški tribunal presudio, i angažirati za to bezbroj lobista po svijetu, sve uz pomoć Srbije i Rusije – ostaje to zapisano u istoriji, ti stravični zločini koji će zauvijek biti mrlja na srpskom narodu. Svojom gramzivošću i bahatošću davno si uništio sve ljudsko u sebi. I samo ti i tebi slični mogu se ponositi naslijeđem u kome je kompletan vojni, politički i policijski vrh osuđen za najteže zločine koje čovječanstvo poznaje. Niko civiliziran, moralan i etičan ne bi mogao braniti nešto takvo.

Godinama se bavim istraživanjem i dokumentiranjem zločina. I uvijek pišem držeći se činjenica. Nikad nikome ne bih poželjela da o zločinima zna koliko ja znam, ali davno sam shvatila da se protiv ljudi kao što si ti Milorade Dodiku, možeš boriti jedino znanjem. I zato znam. Sve haške presude vezane za Foču, Srebrenicu, Zvornik, Višegrad, kao uostalom i druge. Sve činjenice koje je ovaj međunarodni sud presudio. Sve zločine koji su počinjeni. I pomažem da se to nikad ne zaboravi. Ali ne mrzim. I to je moja pobjeda. I nad tobom Milorade Dodiku i nad svima onima koji negiraju zločine nad Bošnjacima Podrinja i prava muslimana na Drini. I bez obzira šta pokušavaš spočitati muslimanima Podrinja, činjenica je da smo mi većinski vlasnici zemlje u Podrinju i da tu našu zemlju ti i tebi slični pokušavate okupirati i oteti od nas. Ali, zemlja se nasljeđuje. Silom se ne dobija. Ni zločinima. I zato muslimani nikad neće i ne mogu Podrinje okupirati, samo će se vratiti na svoje, piše portal Avangarda.ba.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.