I nakon 22 godine od završetka rata, u BiH blizu osam i po hiljada ljudi još uvijek živi u kolektivnim centrima. Mandati prolaze, zvaničnici takođe, nižu se obećanja a za ove ljude ništa se bitno nije promijenilo. Zadovoljni nisu, ali jesu zahvalni jer imaju barem krov nad glavom.

Dvadesetdvije godine od završetka rata, kolektivni centri još uvijek su realnost. Jedan od njih, u naselju Hrasnica, svega 10-ak kilometara od centra glavnog grada BiH, Sarajeva. Već četiri godine, to je dom 71-godišnje Semaide Čavkušić. 1992. izbjegla je iz Višegrada. Od tada je promijenila nekoliko gradova i isto toliko kolektivnih centara. Više od dvije decenije izbjegličkog života ostavile su samo gorčinu.

”Gdje ću biti zadovoljna?! 21 porodica na jedan WC, kupatilo nije u redu, niko ništa ne pazi, niko ništa ne čuva, ali eto, šta ću, mora se živjeti”, žali se Čavkušić.

Oronuli zidovi, male mračne sobe, neuslovna kupatila i jedna mašina za veš. To su uslovi u kojima Semaida živi, zajedno sa još oko 49 korisnika centra. Svi oni imaju samo jednu želju. Da nakon decenija izbjeglištva imaju sopstveni krov nad glavom.

”Da hoće Bog d'o da imamo samo svoju garsonjeru i svoj WC i ništa mi više ne treba. Neću dugo ni živjeti, šta će mi”, kaže žena.

Ovaj kolektivni centar dom je i osobama u stanju socijalne potrebe. Uprkos lošim uslovima, zahvalni su što imaju bilo kakav krov nad glavom.

“Mi bi bili na ulici, u Ilijašu. Nismo mogli plaćati stan, ja nemam penzije”, otkriva Zahida Rizvanović.

Kao i Semaida, i Zahida se nada ispunjenju obećanja vlasti. Da će zatvoriti kolektivne centre i kupiti im socijalne stanove.

Ovo je samo jedan od 170 kolektivnih centara koji postoje u BiH, 22 godine od završetka rata. Iako je, prema planu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH trebalo da budu zatvoreni do kraja ove godine, to se neće desiti. Njihovo zatvaranje planirano je do 2020. godine. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.