Zima i ekstremno niske temperature koje su oko novogodišnjih praznika pogodili region Balkana, najteže padaju ljudima koji su gladni, beskućnici, spavaju pod otvorenim nebom.
U blizini Zenice, pedesetdevetogodišnji Žarko Hrgić šestu zimu zaredom dočekao je u pećini koja je ranije bila skladišni prostor obližnjeg kamenoloma. Nekada je imao normalan život i porodicu. Danas živi u pećini, a društvo mu prave psi za koje se i sam brine. Svakodnevno odlazi do grada po hranu nakon čega se vraća u svoj “dom”.
Na putu do kuće zatekla ga je i ekipa Anadolije koja dolazi do pećine gdje Žarka čega desetak pasa. Pozdravljaju svog gazdu koji komunicira sa njima i odmah ih hrani. Kako kaže, živeći na ovakvom mjestu jednostavno se želio skloniti od ljudi.
Drvena vrata na ulazu u pećinu okovana ledenicama prizor su koji je ekipu Anadolije dočekao pred Žarkovim “domom”. Hladno je, međutim, Žarko sve to odlično podnosi. Priča, miluje pse, svoje najbolje prijatelje…
“Ovo mjesto sam našao prije 30-ak godina. Ovdje su bila hrastova vrata. Kada sam živio u gradu prolazio sam kraj ovog mjesta jer sam u neposrednoj blizini odlazio na kupanje”, počinje Žarko priču o svom životu.
Rastavljen je već 30 godina, a ima i sina sa kojim nije u kontaktu. Žarko je nekada imao stan u Zenici. 1986. godine je prvi put otišao u Njemačku. Šest puta su ga njemačke vlasti protjerivale u BiH, jer je ilegalno boravio u toj zemlji.
“Bio sam u Njemačkoj više od 20 godina, ali kada sam se vratio kući, nakon rata, ovdje se sve promijenilo. Uzeli su mi stan i zbog toga je ovako kako je”, ispričao je Žarko.
Vatru ne loži, osim kada želi da skuha kafu ili neko jelo.
“Zimi je bolje biti u pećini nego kada je proljeće ili jesen. Jedini problem mi zadaje voda u pećini. Unutra je toplo. Kamen je specifičan, jer je zimi topao, a ljeti hladan”, kazao je Žarko.
Ljudi na različite načine pomažu ovom Zeničaninu. Pored domaćeg stanovništva, Žarku pomoć šalju i ljudi iz dijaspore.
“Hrane ima. Ono što izbacuju iz mesnica, ja uzmem i hranim pse. Oni žive sa mnom. Ovo je moj dom. Ja volim biti ovdje, jer da ne volim ne bih živio ovdje”, pojasnio je Žarko.
Samoća ga ne plaši i dok ispraća ekipu Anadolije, dodaje: “Bolje mi je, jer ovako nemam nikakvih problema. Čovjek sa čovjekom uvijek nađe nesporazume i onda je bolje biti sam.”
