Američki fotoreporter svjetske slave, Ron Haviv, bio je gost intervjua "N1 na 1".

Autor nekih od najpoznatijih ratnih fotografija iz Bosne i Hercegovine u Sarajevu je boravio povodom Sarajevo Film Festivala. U okviru programa “Suočavanje sa prošlošću”, govorio je o filmu “Biography of Photo”, na kojem radi sa dr. Lauren Walsh, profesoricom fotonovinarstva.

Ovaj dokumentarni film inspirisan je dvjema fotografijama. Prva je nastala 1989. u Panami. Havivov objektiv tada je “uhvatio” trenutak u kojem predsjedničkog kandidata Guillerma Forda napada pristalica diktatorskog režima Manuela Noriege. Druga fotografija nastala je u Bijeljini 1992. godine, a na njoj Arkanov vojnik nogama udara ubijenu ženu.

“Najveća sličnost kada su u pitanju ove dvije fotgrafije je u tome što sam ja njihov autor. No važnije od toga je to što su obje fotografije historijske. One žive više od 25 godina. Imale su više života. Lauren Walsh i ja radimo na filmu ‘Biografija slike’ u kojoj ispitujemo šta se sve desilo sa fotografijom nakon što je “napustila kameru”. Pratimo fotografiju od trenutka kada je nastala. Vidjeli smo da su obje ove fotografije imale nevjerovatne živote, vidjeli smo kako su utjecale na pojedince, uunutarnju i vanjsku politiku, kulturu, propagandu… Kada pričate sa ljudima u Bosni ili u Panami, reći će vam različite priče o tome kako su ove fotografije utjecale na njihove živote.”

Haviv je pojasnio kako će izgledati intermedijalno prevođenje, odnosno transformacija fotografije u pokretnu sliku.

“Razgovaramo sa građanima u obje zemlje i ekspertima širom svjeta. U pitanju je dokumentarni film, ali se u filmu i prati priča dva lika koja su intimno povezana sa obje fotografije. U Panami, razgovarali smo sa bratom tjelohranitelja koji je bio ubijen dok je štitio potpredsjenika Forda. On osjeća da pravda nije zadovoljena, kada je u pitanju smrt njegovog brata. U Bosni i Hercegovini, pratimo kćerku jedne od žrtava, koja pokušava iskoristiti fotografiju kao materijalni dokaz da se podigne optužnica za ratni zločin.”

Haviv je otkrio da bi film trebalo da bude završen i predstavljen bosanskohercegovačkoj publici krajem 2018. godine. Poznati fotoreporter prisjetio se trenutka u kojem je ovjekovječio trenutak u kojem Arkanov vojnik nogom udara ubijenu ženu.

“To je za mene bila veoma teška situacija. Bio sam tamo sa dozvolom Arkana. No, dok su ubijali te ljude, rekli su mi jasno – ‘nema fotografisanja’! Ranije sam, tokom rata u Hrvatskoj, svjedočeći nečemu sličnom, sebi obećao da ću dokumentovati ono što vidim, ako već ne mogu spasiti ljude. Jedino do čega mi je bilo stalo je da u jednom kadru imam pripadnike paravojne formacije i žrtve! Vidjeli ste rezutat mog pokušaja. Za mene je to bilo užasavajuće, no sigurno mnogo manje užasavajuće nego što je to bilo za ljude na tlu, ili na ljude koji su se krili u zgradama. Ipak, to je veoma važna fotografija. Nakon što je objavljenna, postalo je veoma teško dokumentvati etničko čišćenje. Fotografija je postala simbolom onoga što se dešavalo u Bosni i Hercegovini.”

Havivov život bio je u opasnosti zbog poznate fotografije iz Bijeljine:

“Tehnika je tada bila takva da niko nije mogao vidjeti šta ste snimili. Arkan jeste zaplijenio neke filmove. Slikao sam, na primjer, čovjeka kojeg su pretukli Arkanovi vojnici. Taj film mi je uzeo. Ostatak sam spasio. Čim sam napustio Bijeljinu, poslao sam film u Evropu, sa aerodroma.”

“U to vrijeme smo moje kolege i ja došli i pokušali ispričati priču o ljudima u Bosni, njihove priče….Zato smo bili ovdje i zato naše vlastite traume nisu bile ništa u poređenju sa traumama ljudi ovdje. To nam je bio cilj. Ja sam želio biti ‘oči svijeta’ i obavijestiti svijet šta se dešava, u nadi da će biti neke reakcije. No, kako već znamo, reakcija je izostala. Skoro četiri godine nije bilo nikakve reakcije. Osjećao sam kako moja vlastita fotografija ne uspijeva, kako nema pravi utjecaj”, otkrio je Haviv.

Na pitanje zašto ga prati osjećaj krivice odgovara:

“Sada pričam u svoje ime: Idem na mjesto događaja, da bi ispričao priče ljudi, u nadi da će se te priče čuti. Kada se to ne desi, onda osjećam da nisam uspio. Tada osjećam da je izvinjenje potrebno. Ipak, ne mislim da sam u konačnici odgovoran što nisam intervenisao. Osjećam se odgovornim što u svijet možda nisam poslao dovoljno informacija i rekao da se nešto trebaloo učiniti. Toliko dugo je sve ignorisano i to je ono što je bilo teško.”

Haviva smo pitali i da li su tačni navodi da su pojedini fotoreporteri u ratu plaćali za ubistva, kako bi si osigurali “uspješnu” fotografiju.

“Nešto tako brutalno nisam čuo, ali je definitivno bilo situacija u kojima bi novinari prelazili granice etike – gdje su ohrabrivali ljude da učine različite stvari za fotografiju, ali da plate nekome za takvo nešto, to bi zaista bilo strašno. Uvjeravam vas da sa mojim fotografijama to nikada nije bio slučaj. Mislim da sam pokušavao raditi veoma savjesno, ne samo ovdje ili u Panami, već i u drugim mjestima. Želio sam utjecati na situaciju što je manje moguće i vama – gledaocima, prenijeti što vjerodostojniji prikaz onoga što sam zaista vidio.”

Cijeli intervju pogledajte u video prilogu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.