Biti feministica u BiH nije uvijek lako. One se često susreću sa osudom i uvredama. Međutim, sve ih je više i imaju pune ruke posla. Žele razbiti sve muške privilegije i osigurati potpunu ravnopravnost muškaraca i žena.

„Ženom se ne rađa nego se postaje, rekla je Simone de Beauvour. Isto je i sa feminizmom“, objašnjava Selma Kešetović, feministica i magistrica rodnih studija iz Tuzle. Selma je oduvijek osjećala da „nešto nije u redu kada su u pitanju rodne uloge“. Tada se prvi put ponosno nazvala feministicom. Potrajalo je dok nije shvatila da upravo takav uvid predstavlja feminizam. Ali, njen ponos u tradicionalnom bh. društvu nije naišao na odobravanje.

„Društvo koje počiva na mizoginiji (ženomrstvu) reagiralo je kao što se moglo očekivati – mizoginično. Ljudi su mi govorili nevjerovatne stvari: „Proći će tebe to kad nađeš momka ili kad se udaš“ i slično. Kao da jednostavno nisam dobro naučila lekciju patrijarhalne stvarnosti i prihvatila je kao prirodnu. Nedavno sam bila meta cyber nasilja gdje su se zloupotrebljavale moje fotografije i određene muške osobe su me bukvalno proganjale”, priča Kešetović i dodaje da se kao feministica danas ipak više ne osjeća tako usamljeno kao prije.

Kroz sličnu situaciju prolazila je i Vildana Džekman iz Sarajeva, aktivistica organizacije CURE koja navodi da je u BiH i dalje uvriježeno mišljenje da je feminizam nešto loše: „Nije lako kada otvoreno kažem da sam feministica. Teško je to biti ne samo unutar muških krugova nego i unutar ženskih. Onog momenta kada se žena pobuni protiv nametanja rodnih uloga i stavova, što svaka feministica radi, nju se percipira kao “osobu koja ne poštuje muškarce” ili “onu koja treba batina”. Ona se jednostavno ne uklapa u patrijarhalne standarde”.

„Otkako je feminizma, ima i zazora”

Zašto društvo u BiH i dalje zazire od feminizma i ne shvata ga, za Deutsche Welle objašnjava Adriana Zaharijević, filozofkinja i naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, koja misli da zaziranje od feminizma nije samo balkanski fenomen i da otkako je feminizma, ima i straha i odbacivanja.

„Feminizam zahtijeva dubinske promjene naših želja, mogućnosti, odnosa i mišljenja. Ako je uz to još i skeptičan prema naciji, državi i drugim autoritetima i zahtijeva preraspodjelu koja će težiti suštinskoj ravnopravnosti, onda on mora proizvoditi bijes, paniku, jarost. I to je dobro, jer pacifikovani feminizam koji traži samo površinske promjene, u konačnici ne proizvodi nikakve promjene”, objašnjava ona.

Realnost je i tada bila patrijarhalna

Kroz promjene mora proći svaka država i društvo. Međutim, one ne dolaze lako. U Bosni i Hercegovini feminizma je bilo i za vrijeme bivše Jugoslavije. Žene su veoma često učestvovale u narodnooslobodilačkoj borbi, a postojao je i AFŽ (Antifašistička fronta žena). Međutim, da li je tada žena bila u povoljnijem položaju nego danas?

„U Jugoslaviji je ravnopravnost među polovima bila jedan od stožera željene socijalističke stvarnosti i ekonomska nezavisnost radnica bila je jedna od premisa razvoja socijalističkog društva. U tom smislu, na nivou ideje, posebno u poređenju sa repatrijarhalizacijom danas, našim majkama je bilo lakše da sebe smatraju ravnopravnima. Realnost je, naravno, i tada bila vrlo patrijarhalna. Ondašnje feministkinje su tražile da socijalizam uđe i u privatno, da pređe prag doma. Mi danas moramo tražiti da se mijenja privatno, ali sve snažnije i više i da se mijenja javno: društvo, država, ekonomija, koje u ovoj formi ne pogoduju nikome, a posebno ne ženama”, objašnjava Adriana Zaharijević.

Nepriznat i neplaćen emotivni rad žena

Bosna i Hercegovina je poslije rata napravila pravni okvir za ravnopravnost, ali na terenu, žena još uvijek nije zaštićena, govori Kešetović.„Žena je i dalje ranjiva skoro u svim sferama – kao radnica, kao majka, kćerka, umjetnica ili lezbijka….“, kaže ona.

Njen emotivni rad oduvijek je bio i ostao nevidljiv i nepriznat, a samim tim i neplaćen. Kućanski rad, komuniciranje svih problema u porodici i izvan nje, briga, staranje o mlađima i starijima, samo su neki on njih, govori Kešetović: “Cijeli sustav počiva na tom njenom ogromnom neplaćenom i nepriznatom ženskom radu, na jednom kontinuitetu dehumaniziranja žena. Otvaranje te teme je otvaranje Pandorine kutije, a patrijarhat želi status quo.”

Vildana Džekman smatra da se žene danas moraju boriti da im se ne oduzmu i ona prava koje one u BiH imaju. „Država je iznad pojedinca i ona nam može uzeti i ova prava koja imamo kad god hoće. Jedan od ciljeva naše organizacije je da se izjednače porodiljske naknade u različitim kantonima, ali i veći broj žena u vlasti. Kada već imamo neophodnu kvotu Bošnjaka, Hrvata i Srba, možemo imati i kvotu muškaraca i žena“, govori Vildana i dodaje da će se u septembru u organizaciji Fondacije CURE održati i XII po redu “PitchWise” festival ženske umjetnosti i aktivizma, čiji je ovogodišnji cilj otvoriti teme rasizma, homofobije, nasilja i drugih tabu tema koje u najvećoj mjeri pogađaju žene u bh. društvu.

Feminizam postaje popularan

Ove godine u Banja Luci je održan i prvi feministički festival pod nazivom “Blasfem” i feminizam se sve više integriše u društvene tokove u BiH. Kešetović također kaže da se situacija u BiH dosta popravila i da je danas feminizam prisutniji nego ikada: „Kada usporedimo stanje od prije 10 godina, feminizam je i dalje ružna riječ, ali je sada mnogo više žena koje se izjašnjavaju kao feministice ili se na ovaj ili onaj način bave feminističkim radom“, objašnjavaKešetović.
Feminizam u BiH danas je čak i pomalo popularan. „Možete kupiti majicu koja kaže da svi/e trebaju biti feministi/ice, možete voditi feministički page koji ima hiljadu lajkova na jednoj feminističkoj izjavi. Sve više žena se usuđuje reći: stani, to što pričaš je seksistički.”

Rušenje muških privilegija

Međutim, da bi se postigla potpuna ravnopravnost žene i muškarca, najbitnije je propitivati muške privilegije i postojeće uloge koje tradicija nameće svima – i ženama i muškarcima.

„Umjesto feminističkih ciljeva, danas često imamo problem sa tobože osnažujućim narativima da žena treba da bude uspješna, jaka, nesalomljiva, nasmijana, dotjerana ukrako ‘zmaj’. Međutim, pravi fokus treba da bude na muškarcima, na njihovim privilegijama i da izmijenimo narativ toksičnog maskuliniteta – sama Gloria Steiman kaže da smo počeli/e da odgajamo kćerke kao sinove, ali samo nekolicina nas ima hrabrosti da odgaja sinove kao kćerke“, objašnjava Kešetovićeva.

Lista tih muških privilegija je predugačka, smatra ona. „Ime za njihov spolni organ u jeziku se ne koristi da bi se netko obezvrijedio. Ne smatra ih se lošim ocem ako imaju karijeru, a ako su loši političari, nije to zato što su muškarci, nego zato što su loši političari. Ako su pisci ili znanstvenici, njihova djela neće biti nazivana „muška“, niti će njihov rad ikada biti doveden u pitanje zato što pripadaju određenom rodu“, objašnjava ona.

Uloga muškaraca u poboljšanju položaja žene u BiH ne smije biti zanemarena i u konačnici, muškarci moraju shvatiti da ih patrijarhat lišava empatije, spoznaje, intimnosti, radosti, naglašava Kešetović, koju njen feminizam još nije “prošao” i zasigurno nikada neće proći.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.