Na ulazak njemačke krajnje desnice, AfD-a, u Bundestag ne treba se gledati kao na nešto nepredvidljivo. Radi se zapravo o istom obrascu prisutnom još od Brexita i pobjede Donalda Trumpa, a vidljiv je u nemogućnosti realnog sagledavanja globalne političke situacije.
Mnogi analitičari, mediji i stručnjaci, jednostavno, svjesno ili ne, zanemaruju činjenicu da se nalazimo u vremenu u kojem postojeći globalni sistem zasnovan na slobodnom tržištu i predatorskom kapitalizmu, čak i u zapadnim, kapitalističkim društvima, pokazuje znakove svog urušavanja. Dominantne, mainstream političke partije stoga su izgubile i gube podršku svojih birača, jer one, bile desni ili lijevi centar, nastoje odgovoriti interesima globalne ekonomije i tržišta, a ne biračima koji su im dali povjerenje. Na sceni je poodmakla kriza predstavničke demokratije, čije pukotine sada populizmom nastoje popuniti stranke krajnje desnice, ili ljevice.
Stoga, najvećeg krivca za ulazak AfD-a u Bundestag treba tražiti u prethodnoj vlasti tzv. velike koalicije (njem. skr. Groko) između dvije dominantne političke partije – CDU-a i SPD-a. Angela Merkel, teoretski, nije ni imala protukandidata – i ona i Martin Schulz su za njemačku javnost, očito, bili sinonim briselske tehnokratske vladavine, a tijesna saradnja SPD-a i CDU-a dovela je njemačke socijaldemokrate u kontradiktornu situaciju: s jedne strane, trebaju biti protivnici Angeli Merkel i CDU-u s kojim su, s druge strane, bili koalicioni partneri sve ove godine. Ljevica kroz socijaldemokratiju, postalo je vidljivo diljem Europe, nema snage da ponudi ništa novo – ona je postala glas sistema, a ne promjene. To je dalo krila manjim strankama da pronađu svoj politički prostor. Nažalost, AfD je uspio da ga pronađe.
AfD kao takva možda i ne bi trebala pretjerano zabrinjavati, ali je se ne smije ni ignorirati. Sama simbolika značajne podrške koju ona dobija je zabrinjavajuća. Dugoročne opasnosti su prisutne, ali ih treba gledati nešto drukčije, kroz dvije stvari: prvo, prava opasnost nije u samoj stranci koliko u biračima koji su se identificirali sa pomenutim šovinističkim, nacionalističkim i rasističkim programom AfD-a, te druga, da se sa mogućom Jamaika koalicijom (CDU, Zeleni, FDP) ništa značajno neće mijenjati, što bi u budućnosti, potencijalno, samo moglo dodatno jačati podršku radikalnim desnim, šovinističkim i rasističkim političkim rješenjima. Tome u prilog ide i današnja analiza njemačkog lista Spiegel, po kojem bi takva Jamaika koalicija, s obzirom na geografsku rasprostranjenost glasova za pomenute tri stranke, predstavljati većinom stanovništvo zapadnog dijela Njemačke, sa svega 5% nezaposlenih i 35% visokoobrazovanih. Upitno je stoga koliko će interesi socijalno marginaliziranih grupa iznova biti politički vidljivi, kako u parlamentu, tako i u izvršnoj vlasti najveće ekonomske sile Europske unije.
Sve su prilike da su oni koji su u porazima Norberta Hofera u Austriji i Marine Le Pen u Francuskoj vidjeli kraj populizma i radikalne desnice u Europi ipak bili u krivu. On će i dalje rasti i oživljavati sjećanja na najcrnju europsku historiju, ne samo u Zapadnoj Europi, nego i u njenim istočnim dijelovima što je već postalo vidljivo kroz primjere Mađarske, Poljske, te odnedavno i susjedne Hrvatske. Nove proliberalne vlade Francuske i Njemačke, kao vodećih sila unutar Europske unije, sa nastavkom produciranja istih politika kao i do sada, neće riješiti problem desnog populizma. Upravo suprotno. Stoga, jasna i radikalna sistemska promjena matrice Europske unije jedini je način za njen neophodni spas i zaustavljanje populizma u njoj – a to podrazumjeva, prije svega, njenu demokratizaciju, te povratak društvene solidarnosti. To je jedina alternativa za Europsku uniju, nipošto antihumanizam.
Autor komentara je asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, magistar međunarodnih odnosa i politologije.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
