Rahmetli predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović bio je mudar političar koji je imao ogroman autoritet, a svi su ga slušali i ono što bi on rekao, to se poštivalo u detalje, rekao je prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija koji je liječio Izetbegovića.

Pokazuje fotografiju članova konzilija, ljekara i medicinskih sestara sa predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem tokom njegovog boravka u Kliničkom centru u Sarajevu.

“Pitanje zdravlja mu je bilo sekundarno. Sav se posvetio na neki način svojoj misiji i samo o tome je razmišljao. Kada bi bio slobodan i rekao mu trebalo bi ovo ili ono, on bi mi uzvratio – imam ja hiljadu važnijih stvari nego što je to vaše u pitanju. Cijelo vrijeme je bio aktivan. Na smrt uopće nije mislio. To mu je bila posljednja stvar. Uvijek bi govorio da ima važnijih stvari. Odmahnuo bi i rekao, nemojte mi sada o smrti”, kaže prof. Raljević.

Profesor je ispričao kako je Izetbegović bio iznimno snažan čovjek, koji je i kada je bio teško bolestan 2003. godine, cijelo vrijeme, i dok je bio na Klinici za Ortopediju i traumatologiju i poslije na Klinici za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam, primao delegacije koje su mu dolazile.

Posljednjeg primio Erdogana

Među njima su bili, sjeća se prof. Raljević, i Paddy Ashdown, tadašnji visoki predstavnik za BiH, ali i tadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić. Prof. Raljević kaže kako je Tihić stalno zvao i pitao za mišljenje, a Izetbegović mu je davao savjete.

Prof. Raljević je otkrio fascinantne detalje koji se vežu za posljednje dane života predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića.

“Praktično, posljednji dan, kada smo mi rekli porodici da se očekuje smrtni ishod predsjednika Izetbegovića za dan-dva, on je primio tadašnjeg predsjednika turske Vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Ta njegova snaga je bila fascinantna”, kaže prof. Raljević.

U razgovoru za Anadolu Agency dr. Raljević se prisjetio trenutaka kada je Izetbegović prvi put primljen u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS), nakon infarkta miokarda (srca) 1996.

“Kada je primljen rahmetli Alija Izetbegović, tadašnji šef Kliničkog centra prof. dr. Faruk Konjhodžić je tražio da se formira konzilijum u kojem sam ja bio šef, a tu je bila i prof. dr. Amila Arslanagić i prim. dr. Šefika Ademović. Kada je primljen rahmetli Izetbegović to je bilo teško vrijeme. Mi tada nismo imali potrebnih uslova, bilo je to neposredno poslije rata i zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naprosto, oskudjevali smo u mnogo čemu na Klinici za bolesti srca. Na prozorima nisu bila stakla, nego folije. Tako da kada je trebalo smjestiti poslije intenzivne njege u jednu sobu predsjednika Izetbegovića, ja sam morao da molim, bilo je preduzeće Staklar, da se ustakle prozori da bi se stvorila bar neka mogućnost za donekle komforan boravak predsjednika Izetbegovića”, prisjeća se prof. Raljević.

Prisjetio se i da je predsjednik Izetbegović sa infarktom primljen na kliničko liječenje drugog dana Bajrama 1996. godine.

“Prvi dan po prijemu je predsjednik Izetbegović bio teško bolestan. Nije bio raspoložen za razgovore. Tu smo vršili intenzivne terapije. Sutradan je bio već bolje. Stigli su ljekari iz UN-a, odnosno EUFOR-a, koji su predložili predsjedniku Izetbegoviću da ga premjeste na liječenje u inostranstvo. Predsjednik Izetbegović je rekao da potpuno vjeruje u naše ljekare, te da kada je bio u toku rata ovdje, u BiH, da neće ni sada napustiti državu, te da želi da ostane. Jedan Amerikanac, glavni ljekar, je tražio da pregleda predsjednika. On se meni obratio i pitao: da li dozvoljavam da ga pregleda. Ja sam rekao da je to sasvim uredu i da ćemo razmijeniti mišljenja. Nakon pregleda, Amerikanac se složio sa našom dijagnozom, složio se sa terapijom, tako da smo mi nastavili liječenje predsjednika Izetbegovića do izlaska iz bolnice”, govori prof. Raljević.

Poslije dva-tri dana provedena u intenzivnoj njezi, predsjednika Izetbegovića je, kako se prisjetio Raljević, trebalo prebaciti u neku sobu.

“Bila je pratnja od predsjednika Izetbegovića i jedan mali, ali izuzetno inteligentan momak, koji je u jednom momentu bio u stanju da sagleda cijelu situaciju i da odmah rješava, zvali su ga Osmica. On je odmah uredio sobu. Donio je ćilim i serdžade, jer predsjednik Izetbegović je htio da obavlja vjerske dužnosti i u sobi. Ja sam želio da stalno bude neka sestra uz predsjednika prvih dana, jer je postojala opasnost od nekih mogućih komplikacija ako je bolesnik sam u sobi. Predsjednik Izetbegović se nije složio s tim. Taj Osmica je na brzinu smislio jedan aparat koji je bilježio stalni EKG i prebacio nama u drugu sobu, tako da mi možemo da pratimo rad srca, a predsjednik je bio sam. I tada, dok je predsjednik Izetbegović ležao, stalno su, nažalost, dolazili razni saradnici, što nama nije bilo pravo. Ali, predsjednik Izetbegović se nije toga htio odreći i on je iz bolesničke postelje radio, izdavao je upute”, priča prof. Raljević.

U tom periodu, kaže prof. Raljević, rahmetli predsjednika Izetbegovića je stalno posjećivao Ejup Ganić. Kaže da je Izetbegović simpatisao tadašnjeg čelnika Mostara Safeta Oručevića, koji je također dolazio par puta.

“Nisam to odobravao, jer je predsjedniku bio potreban mir, ali nisam mogao da utičem na to. Tu je uvijek bio, u susjednoj sobi, sin Bakir Izetbegović. Dolazila je rodbina, bili su tu stalno pratioci. Stalno je bio u kontaktu sa svima”, evocira sjećanja na prve bolesničke dane rahmetli Izetbegovića njegov ljekar dr. Raljević.

Što se tiče terapije, Izetbegović je bio, ističe profesor, veoma discipliniran i izvršavao je sve što mu je propisivano: “Nije se suprotstavljao. Šta god smo predložili od terapije, to je redovno uzimao. Poštovao je struku. Nije se uplitao u to.”

Prof. Raljević kaže kako je sa rahmetli Alijom Izetbegovićem, kojeg je liječio od 1996. do njegove smrti 2003. godine, pričao o raznim stvarima.

“On je dugo godina bio u zatvoru, naročito u prvom periodu poslije Drugog svjetskog rata. Tadašnje osuđenike političke zajedno su stavljali sa kriminalcima, ubicama. Ja sam se pitao, kako su se oni odnosili prema njima. To me zanimalo. On je rekao da je uživao poštovanje i da ga niko nije ni na koji način maltretirao i vrijeđao. On je uglavnom čitao knjige i pisao. ‘Oni imaju svoj moral, ja nisam iz njihovog miljea i oni su mene pustili na miru’, pričao mi je rahmetli predsjednik Izetbegović”, govori o svojim razgovorima s Alijom Izetbegovićem prof. Raljević.

Razgovori o zatvorskim danima, ratu, Daytonu

Jedan poseban događaj o svojim razgovorima sa rahmetli predsjednikom Izetbegovićem za Anadolu Agency je prenio prof. Raljević.

“Dobro se sjećam, pričao mi je, da je imao neke bilješke, pisao je neku knjigu dok je bio u zatvoru. Bio je jedan Srbin, seljak, koji je bio osuđen zbog neke kriminalne radnje. No, moglo se pouzdati u njega i ja sam, kaže mi rahmetli predsjednik Izetbegović, riskirao. Dao sam njemu da iznese te moje zabilješke koje će kasnije postati knjiga. I on, taj Srbin, je uredno iznio sve zabilješke i predao porodici. Tako da u zatvoru on je radio svoj posao i vjerovatno zbog njegove ozbiljnosti i stražari su se drugačije odnosili prema njemu”, otkriva prof. Raljević.

Često puta su razgovarali o ratu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Izetbegović mu je, kaže prof. Raljević, znao pričati mnoge detalje svoga kretanja tokom ratnih dana.

“Jednom mi je pričao da se vrlo teško probio do Fojnice. Negdje išli su preko Kozograda, bio je strahovit snijeg, pa su se morali sa užadima spuštati. Došli smo, kaže, u Reumal koji je bio hladan, neutopljen. Najednom sam, pričao mi je rahmetli Izetbegović, vidio da narod iz Fojnice napušta grad. Rekli su mu da će Fojnica pasti u toku nekoliko sati. Kaže, tada je hitno nazvao Zenicu, 7. muslimansku brigadu, koji su stigli za par sati. Bilo je zadovoljstvo gledati, pričao mi je rahmetli Izetbegović, kako dolaze u kolonama i tada je Fojnica spašena”, sjeća se prof. Raljević.

Često su razgovarali i o budućnosti BiH. “Dobro se sjećam”, kaže prof. Raljević, “bio je neki praznik i ja sam mu rekao da je to važno za cijelu BiH, za sve narode. Rahmetli predsjednik Izetbegović rekao je bez razmišljanja: tako je, ja ću i napisati u jednom proglasu da se brinem o svim narodima BiH.”

Isto tako ispričao je jednom prilikom, veli prof. Raljević, jedan interesantan detalj iz Daytona, tokom mirovnih pregovora za BiH.

“Mi smo, kaže mi predsjednik Izetbegović, insistirali da Brčko mora da pripadne Federaciji BiH. Suprotna strana nije htjela da čuje o tome. Amerikanci su razmišljali. Kada je bilo sve usklađeno ostalo je to Brčko neriješeno. I posljednji je dan Daytona. Meni, kaže mi Izetbegović, dolaze i kažu Amerikanci: ako se ne složite, prekida se Dayton i nema ništa od sporazuma. Mi se, pričao mi je Izetbegović, nismo mogli složiti i u ponoć su otišli na spavanje s tim da će se sutra objaviti da su pregovori u Daytonu propali i da se nastavlja situacija kao što je bila. U tri sata ujutro, kaže mi predsjednik Izetbegović, zazvonio mu je telefon. Zvao ga je tadašnji državni sekretar Warren Christopher, koji ga je zvao na hitni sastanak. Otišao sam tamo, ispričao mi je rahmetli predsjednik Izetbegović, i on je predložio da pitanje Brčkog odložimo i da posebna komisija riješi pitanje Brčkog da ne bi propao Daytonski sporazum. Onda je Izetbegović, misleći na sve patnje koje je prošao bošnjački narod, na teške uslove, na ogroman broj poginulih, ranjenih, prelomio i rekao: bolje je mir nego da se nastavi rat”, kaže o detaljima razgovora sa rahmetli Izetbegovićem prof. Raljević.

Nemogućnost odlaska na rehabilitaciju

Nakon što je te 1996. godine izašao iz bolnice, Izetbegović se ponovno vratio, i to za svega 15-ak do 20-ak dana poslije infarkta.

“Iako smo mi molili predsjednika Izetbegovića da se suviše ne angažuje, on se odmah uključio maksimalno u posao i bilo mu je loše. Doveden je ponovno na Kliniku za bolesti srca sa teškim disanjem, zagušivanjem, znacima srčanog popuštanja. On je ponovno primljen i uključena je terapija, pa sam ja insistirao i molio Bakira Izetbegovića da pokuša da utiče da ne provodi cijeli dan radeći. On bi cijeli dan provodio u Predsjedništvu BiH od jutra do mraka. Rekao sam Bakiru da obavezno izađu na čist vazduh, da bar pola sata ili sat, prošetaju. Nažalost, predsjednik Izetbegović je ranije bio veliki pušač, pa su ostale posljedice. Bio mu je smanjen plućni kapacitet, a bile su i reperkusije na srce od tog pušenja. Tako se on morao, htio ili ne htio, zapravo vidio je da će se morati pridržavati tih medicinskih preporuka”, kaže prof. Raljević.

Molio ga je, kaže prof. Raljević, i da ide na rehabilitaciju. Bolesnike koji su preležali infarkt redovno su slali na rehabilitaciju. Prije rata to je bilo u Tesliću, a poslije rata formiran je Centar za rehabilitaciju u Fojnici.

“Međutim, kaže meni predsjednik Izetbegović, ne mogu ja to. Prvo imam veliku pratnju, svi oni idu sa mnom. Druga stvar, ja gdje god izađem, odmah deset ljudi dođe, kako ste predsjedniče… Ja ne mogu da im ne odgovorim, da ne porazgovaram sa njima. Nemoguće da idem na rehabilitaciju”, sjeća se dr. Raljević riječi kojima je njegov prijedlog o rehabilitaciji odbio Izetbegović.

Zbog zdravstvenog stanja Izetbegovića su morali “natjerati”, kaže doktor, da promijeni mjesto prebivališta.

“Predsjednik Izetbegović je stanovao u jednoj kući na Višnjiku, to je bio jedan dvosobni stan, na drugom spratu bez lifta. To je toliko bilo zamorno popeti se za njega na drugi sprat. Rekao sam mu: predsjedniče vi morate promijeniti stan. To je nemoguće da vi tamo stanujete u tom stanu. Ne govoreći zbog drugih stvari nego zbog tih stepenica. Prošlo je mjesec dana, a ništa se nije učinilo po tom pitanju. Ja kažem, predsjedniče, molim vas lijepo, ne možete se izlagati, nije to više vaše lično pitanje, svima je stalo do toga da budete u dobrom zdravlju, da vodite ovu zemlju. Onda je rekao dobro, ima jedan stan, jednog partijskog rukovodioca koji bi ga prodao. Tako je prešao u stan gdje nije bilo penjanja uz stepenice”, navodi dr. Raljević.

Kao ljekar, prof. dr. Enver Raljević sve vrijeme je pratio rahmetli predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića i na putu izvan BiH. Tako je sa njim bio i u vrijeme Izetbegovićeve operacije na Kliničkom centru u Ljubljani, ali i u bolnici u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji. Sadašnji kralj Saudijske Arabije, tadašnji princ Salman, kaže Raljević, posebno se interesirao, za zdravlje rahmetli Izetbegovića, i to svakodnevno.

Oštećeno srce nije izdržalo

Jedino sa predsjednikom Izetbegovićem nije mogao u Tursku. I o tome je za Anadolu Agency ispričao zanimljive detalje.

“Katar je ponudio da operiše određeni broj bolesnika u svojoj bolnici. To su bili siromašni ljudi, žene koje nisu imale sredstava, a kod nas nije bilo kardiohirurgije. Morali smo biti maksimalno tačni, odnosno imati tačnu procjenu da im je vrijeme za operaciju. Jer, bilo bi strašno da dođemo u Katar, a da oni kažu ovaj pacijent nije za operaciju. I u toku tih priprema, zove me predsjednik Izetbegović i kaže, idemo u Tursku, vi biste trebali poći sa nama. Oprostite mi, zaista sam vezan uz ove bolesnike, rekao sam mu i predložio da sa njim ide neko od kolega. Kada si nanijetio, idi, rekao mi je. Nije bilo ljekara u njegovoj pratnji. Kada se vratio, rekao mi je: bila je soba gdje je pisalo dr. Raljević, koja je ostala prazna. Ali, svih deset osoba koje je otišlo sa mnom u Katar uspješno su operisani i vraćeni. Nevjerovatno je to putovanje bilo, jer sam jedini ljekar i vođa puta, nikoga da pomogne”, priča dr. Raljević.

Sve vrijeme svoje bolesti Izetbegović je, kaže dr. Raljević, bio aktivan. I nakon što se 2000. godine povukao sa pozicije iz Predsjedništva BiH.

“Ja sam rekao da ne bi smio biti sam s obzirom na njegovu bolest. Ali, predsjednik Izetbegović je bio sam na jednom spratu, tako je želio. Nije htio nikoga. Jedno veče, te 2003. mu se zanesvijestilo i pao je i slomio pet-šest rebara sa unutrašnjim krvarenjem. Tu je veliku stvar odigrao prof. Ismet Gavrankapetanović, tadašnji šef Klinike za Ortopediju i traumatologiju. Rahmetli predsjedniku Izetbegoviću je litar krvi izvađeno iz plućne šupljine, jer su rebra oštetila plućnu maramicu. Dugo je ležao predsjednik Izetbegović na Ortopediji, pazili su ga. Uspjeli su ga izvući od povrede, ali njegovo srce, koje je bilo teško oštećeno poslije infarkta kada je prebačen na našu Kliniku, počelo je popuštati i tako je došlo do smrtnog ishoda”, rekao je u ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA) prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija za liječenje rahmetli predsjednika Izetbegovića povodom 14. godišnjice od njegove smrti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.