Bosansko Grahovo prije rata bila je jedna od razvijenijih općina u BiH.
Danas je jedna od onih koje se nalaze u najtežem položaju. Od nekadašnjih 9.000 stanovnika, danas ih je u ovoj Općini oko 2.500. Iako u teškim okolnostima i zaboravljeni od svakoga, stanovnici kažu, u grčevitoj su borbi za golo preživljavanje, opstanak i ostanak na svom ognjištu.
Vozeći se iz pravca Livna prema Bosanskom Grahovu, vrijeme kao da stoji. Napuštena, sablasna naselja i srušene kuće i 22 godine nakon rata isto izgledaju. U samom centru, ništa bolja situacija, na glavnom trgu, četiri ruševine: Nekadašnji Hoteli “Sarajevo” i “Zvijezda”, škola, i Dom kulture. Sedamnaestogodišnja Teodora , priča nam kako života u ovom mjestu nema, sve više njenih poznanika napušta ovaj kraj. Srednje škole nema. Najbliže mjesto za školovanje im je u Drvaru, do kojeg putuju 30 km.
“Što se tiče srednje škole, ti ne možeš da ideš u koju ti želiš nego u onu koja ima u Drvaru, ako ti roditelji nemaju para da te pošalju negdje dalje onda moraš u Drvar. Nema biblioteka, nema ništa, apsolutno nijedan sport, na primjer hoćeš nešto da treniraš ti to ovdje nemaš”, kazala nam je Teodora Kovačević.
A nemaju ni vrtić, banku, vatrogasnu jedinicu, komunalna preduzeća ne rade. Prije nekoliko godina Bosansko Grahovo ostalo je i bez svog doma zdravlja, odnosno otkako je ukinut, građani imaju svega dva puta sedmično posjete ljekara koji dolazi iz Drvara. Problem je što za uputnicu moraju ići u Drvar, a potom se preko Bosanskog Grahova ponovno moraju zaputiti u Kantonalnu bolnicu u 70 kilometara udaljeno Livno.
“To je za djecu najteže, kad moraju doktoru moraju se voziti za Drvar, ako je nešto idu dalje za Livno”;
“Vi vidite da je ovo ruševina, da mladi kadar nema gdje da se vrati, nema posla, nema perspektive, finansijski sve slabo stoji.
“Bilo je uništeno Grahovo 100 posto, nešto se to uradilo, ali naroda nema puno , sad smo tek vodu dobili to je jedino što nam je sad dobro”, kazali su nam žitelji ovog mjesta.
Prošle godine otvorena je prva pekara i picerija, otvorena je i apoteka, rješeno je pitanje veterinara i vodosnabdijevanja, zbog čega se kako kaže načelnik, život u Bosansko Grahovo polako vraća. Uskoro će početi sa radom proizvodni pogon Ciglane, gdje će se zaposliti oko 50 ljudi. Mnogo mu je stalo da zaustavi trend odlaska mladih ljudi, pa je tako, priča nam zadnje dvije godine Općina platila učenicima srednjih i O.Š odlazak na ekskurziju.
“Čak sam ja srednjoškolcima od svoje plate dao im džeparac od 50 eura, ja sam prošao u djetinjstvu ratne godine, znam kako je izostati iza djece i na ekskurziji. I nije bitno čija su to djeca, obavljao sam razgovore s roditeljima čija djeca nisu bila u mogućnosti ići, ja sam rekao ja ću snositi troškove ali nemojte da djeca ostaju jedna iza drugih”, izjavio je načelnik Duško Radun.
A prije tri godine, obnovljena je rodna kuća Gavrila Principa u selu Obljaj, udaljenom oko pet km od samog centra Bosanskog Grahova. Obnovljena je i zaboravljena, kažu mještani, baš kao i cijelo Bosansko Grahovo.
“Nimalo brige, niko ne vodi računa, kuća sagrađena od drva, sasušila se, krila otpadaju, slike poprimile vlagu, baš niko ne vodi računa”, izjavio je Uroš Đurić, stanovnik Obljaja.
Ulična rasvjeta kako tvrde stanovnici radi povremeno, tako da čim mrak padne na ulici se kažu mogu vidjeti samo psi. Ljudi koji mogu iz ovog mjesta odlaze, a broj stanovnika iz godine u godinu sve je manji.
Gradić koji prije rata nije imao nezaposlenih, gdje se radna snaga popunjavala iz raznih mjesta širom BiH, u fazi je izumiranja, pričaju nam stanovnici, kojima su sivilo, pustoš i ruševine, odnosno slike poput prvih poslijeratnih godina još uvijek svakodnevnica.
