Na blogu Zasvakodijete.ba objavljen je intervju sa međunarodnim ekspertom Ericom Laurentom u imunizaciji.
Međunarodni ekspert Eric Laurent je još 1984. godine učestvovao u programu imunizacije u okviru međunarodnih i nevladinih organizacija, a zahvaljujući iskustvu kroz rad na terenu u gotovo 50 zemalja u raznim regijama, a od 1995 godine u UNICEF-u i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), pružao je tehničku pomoć ministarstvima zdravlja u različitim aktivnostima, počevši od kvaliteta i sigurnosti imunizacije, preko nadzora i kontrole bolesti, uvođenja novih vakcina, strateškog planiranja i upravljanja programima, do prikupljanja finansijskih sredstava i sveobuhvatne evaluacije programa. Tokom rada za Regionalni ured SZO za Evropu, dolazio je u Bosnu i Hercegovinu kao tehnički službenik za imunizaciju te u okviru pregleda programa proširene imunizacije (2003.) i tehničke pomoći za nabavku vakcina (2005.), piše na blogu Zasvakodijete.ba.
Njegov nedavni ponovni boravak u BiH na inicijalnom pripremnom sastanku za Višegodišnji strateški plan imunizacije (MYSP) iskoristili smo za kratak razgovoru kojem Laurent govori o razlikama u procesu imunizacije danas u odnosu na početak osamdesetih godina prošlog vijeka, razlozima zbog kojih ne treba sumnjati u proces imunizacije koji će, “prema rezultatima najnovije studije koju je Svjetska zdravstvena organizacija provela u 73 zemlje, u periodu od 2001. do 2020. spriječiti preko 20 miliona smrtnih ishoda i uštedjeti 350 milijardi američkih dolara na troškove liječenja”. Laurent govori o načinima na koji vratiti povjerenje u imunizaciju te kako Bosna i Hercegovina može unaprijediti sam proces u kojem će doprinijeti i Višegodišnji strateški plan imunizacije (MYSP).
Učestvovali ste u programu imunizacije još 1984. godine. Koliko se proces imunizacije danas razlikuje od tadašnjeg?
U posljednjih 30 godina, program imunizacije se poprilično promijenio, kako širom svijeta, tako i u Bosni i Hercegovini. Počevši od nekoliko klasičnih vakcina tokom osamdesetih pa sve do najnovijih vakcina razvijenih u posljednje vrijeme koje se koriste u većini zemalja, program imunizacije je postao svjetski priznat, djelotvoran i siguran program prevencije koji pritom nije ni skup. Kako kaže izvještaj o najnovijoj studiji koju je Svjetska zdravstvena organizacija provela u 73 zemlje, procjenjuje se da će se vakcinacijom u periodu od 2001. do 2020. spriječiti preko 20 miliona smrtnih ishoda i da će se uštediti 350 milijardi američkih dolara na troškove liječenja.
Na području BiH i nekadašnje Jugoslavije, kao i u većem dijelu Evrope, imunizacija je 80-ih bila proces koji se nije dovodio u pitanje i imali smo skoro 100% obuhvat. Taj obuhvat u BiH je danas na upozoravajuće niskom nivou, a u padu je čak i u nekim od razvijenijih evropskih zemalja. Šta se u međuvremenu dogodilo?
Bosna i Hercegovina, kao i mnoge druge evropske zemlje, više ne eksperimentiše kada su u pitanju najrasprostranjenija oboljenja kod djece, a koja se mogu prevenirati vakcinacijom – izuzevši epidemiju ospica 2014 – 2015., i skoro pa više nijedno dijete ne umire zbog tih oboljenja. Roditelji počinju da se plaše potencijalnih nuspojava vakcina iako su mnoge od njih blage reakcije, poput groznice, više nego samih oboljenja. Na primjer, mnogi Evropljani danas misle da su ospice benigna oboljenja iako one mogu ozbiljno naškoditi djetetu ili čak imati i smrtni ishod. Ti strahovi, kao i pitanja koja, ujedno, zdravstveni radnici imaju o kvalitetu i sigurnosti vakcina, osnovni su razlozi zašto je pokrivenost imunizacijom počela lagano opadati. Pitanje kvaliteta i sigurnosti vakcina su dodatno podstakle grupe koje su protiv imunizacije kroz uticajne i sveprisutne društvene mreže. Uglavnom, takve informacije su netačne i često mogu dovesti u zabludu ljude koji ne obraćaju pažnju na to kakav je izvor takvih informacija.
Šta bi vlasti i javno zdravstvo trebali raditi bolje kako bi se obuhvat imunizacije povećao, kako vratiti povjerenje u imunizaciju?
Institucije zdravstva u Bosni i Hercegovini i dalje treba da nastave da implementiraju program imunizacije kao što su to i do sada činile, Ali, očito, ono što treba pojačati su zagovaranje, komunikacija na tu temu, kao i društvena mobilizacija jer sve više izazova i pitanja proizilazi, kako među stanovništvom, tako i među zdravstvenim radnicima, i u Evropi, i u Bosni i Hercegovini. Povjerenje u imunizaciju se može vratiti jedino ako su i stanovništvo i zdravstveni radnici u potpunosti svjesni koristi koju imunizacija ima, kao i kvaliteta i sigurnosti vakcina. S tim u vezi, osnovni prioritet programa imunizacije u Bosni i Hercegovini je da pruži maksimalan broj kvalitetnih informacija u vezi sa imunizacijom, kroz sve odgovarajuće medije i društvene mreže.
Drugi način koji može pomoći da se poveća pokrivenost imunizacijom i vrati povjerenje u istu jeste da se izbjegne nedostatak vakcina i da se pojača njihova nabavka. Kada se djeca ne mogu vakcinisati zbog nedostatka vakcina, pokrivenost opada i roditelji gube povjerenje. Nabavka i zalihe vakcina su neophodne.
Koliko je bitno i na koji način najbolje informirati stanovništvo o kvalitetu vakcina koje se koriste jer je to nerijetko ono za šta roditelji govore da im predstavlja najveću brigu?
Ni lijekovi, ni vakcine nisu 100% sigurni, bila bi laž izreći tako nešto. Svejedno, dječija oboljenja mogu ozbiljno uticati na budućnost djeteta, a takva oboljenja se mogu lako prevenirati postojećim vakcinama. Rizik dobijanja takvih oboljenja daleko premašuje rizik dobijanja nekih nuspojava, uglavnom blagih. Na primjer, u Rumuniji je od 9000 oboljelih, 34 umrlo od epidemije ospica usljed nevakcinacije. Sve vakcine koje se koriste u Bosni i Hercegovini, prema evropskim i bosanskim regulatornim agencijama, sigurnog su kvaliteta. Primjera radi, proces razvijanja vakcine može potrajati i do 8 godina, tako da je svima jasno koliko proizvođači i medicinske regulatorne agencije imaju interesa da razviju najkvalitetniju i sigurnu vakcinu.
Učestvovali ste u tehničkoj pomoći za nabavku vakcina u BiH 2005, radili i na programu imunizacije u BiH, 2003., da li se program imunizacije i vakcine u BiH i po čemu razlikuju od onih u zemljama EU?
Ne, program imunizacije u Bosni i Hercegovini se ne razlikuje od drugih programa u Evropi. Jedini izazov je to što je Bosna i Hercegovina mala zemlja čija dva entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska, zasebno vrše nabavku vakcina i onda su te vakcine skuplje zbog toga što se naručuje manji broj. Kako sam savjetovao od 2003. do 2005, kada sam posjećivao Bosnu i Hercegovinu kao član SZO-a, nabavke vakcina bi se trebale obavljati zajedno za oba entiteta zbog nižih cijena. I poput drugih evropskih zemalja, Bosna i Hercegovina bi trebala ustrajati u naporima da eliminiše oboljenja poput ospica ili rubeole.
Posljednjih godina radite na koordinaciji sveobuhvatnog višegodišnjeg plana imunizacije (cMYP) u Moldaviji, Kirgistanu i na Kosovu. Kakvo je stanje kad je u pitanju imunizacija u tim zemljama, i u kojem momentu po proces imunizacije cMYP dolazi?
Višegodišnji plan imunizacije je strateški dokument kojim se planira budućnost, tako što omogućava svakoj od zemalja da predvidi potrebe za razvoj i jačanje svog programa imunizacije. Takav dokument ne samo da nudi sve informacije, strategije i aktivnosti za upravljanje programom imunizacije, nego vrlo je koristan u zagovaranju programa, prikupljanju novčanih sredstava, kao i u upravljanju njegovim izvršavanjem. Skoro 85 zemalja u svijetu razradilo je ovaj plan u posljednjih 10 godina, što im je veoma pomoglo u jačanju njihovih programa, uvođenju novih vakcina, ali i osiguranju finansijske održivosti.
U BiH ste nedavno boravili istim povodom, Višegodišnjeg strateškog plana imunizacije (MYSP). Koliko je MYSP bitan za BiH i na koji način mislite da bi mogao unaprijediti program i povećati povjerenje građana u proces imunizacije?
Kao što je prethodno rečeno, višegodišnji plan imunizacije je osnovni dokument koji bi trebale odobriti vlasti i koji bi trebao postati dio legislative. S tim u vezi, ovo je ozbiljan posao, koji ima za cilj da podrži zemlje kako bi imale opsežan i iscrpan pristup svojim programima imunizacije u okviru zdravstvenog sistema. Za Bosnu i Hercegovinu, kao i za ostale zemlje, bio bi veliki napredak kada bi imali mogućnost da u jedan dokument uvrste sva dostignuća, izazove i dalje odluke kada govorimo o cjelokupnom napretku u imunizaciji djece.
Koji su neki od najbitnijih poteza koje u skladu s MYSP-om trebaju napraviti svi akteri koji su u njegovu provedbu uključeni da bi se on proveo brzo i efikasno?
Kolaboracija i kooperacija među akterima su oduvijek bile ključne stvari kako bi se pokrenuo bilo koji program javnog zdravstva. Ovo je timska igra, kao košarka ili fudbal. Evropa najbolje zna kako imati najbolje timove u tom polju na svijetu. Isto je i kod imunizacije, svi akteri moraju zajedno da razumiju “kako, zašto i kada”i da rade zajedno kako bi prikupili sve moguće resurse da ojačaju program imunizacije. Višegodišnji plan imunizacije objašnjava do detalja šta je sve potrebno uraditi za budući uspjeh programa imunizacije i kako svi akteri trebaju da rade zajedno. Očigledno je da će se povećati šanse da ovaj program dođe do svakog djeteta u Bosni i Hercegovini ako se osigura da se on odobri i da se osigura njegova implementacija.
