"Šeranića kuća", koja se smatra najstarijom kućom porodičnog stanovanja na području Banjaluke, mogla bi da bude obnovljena i otvorena za posjetioce, nakon što porodica završi administrativno-pravne poslove vezane za raspolaganje ovom imovinom.
Ova kuća, koja se nalazi u banjalučkom naselju Srpske Toplice, nekadašnjem Šeheru, 2003. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Izgrađena je 1580. godine, a članovi porodice Šeranić koji su nasljednici ove kuće u posljednje tri godine pokrenuli su niz aktivnosti kako bi značajno kulturno-istorijsko naslijeđe spasili od propadanja.
Zainteresovane ambasade Turske i Slovenije
“Određene stvari koje smo imali na umu da radimo su proistekle, prije svega, iz aktivnosti koje smo radili po javljanju ambasada Turske i Slovenije koje su bile zainteresovane za rekonstrukciju same kuće, međutim uvidjeli smo da određene administrativne stvari nisu riješene. To se odnosilo na ostavinsku raspravu koju je trebalo napraviti po pitanju nasljeđivanja u samom predmetu kuće s obzirom da od 1953. godine nije bilo aktivnosti vezanih za to”, ispričao je Alen Šeranić, jedan od članova ove porodice.
Objasnio je da su se članovi porodice Šeranić okupili i završili procedure u vezi prava naslijeđivanja kako bi rješili pitanje zemljišno-knjižnog izvatka.
“Kada smo završili taj dio posla ,misleći da smo sve završili, pojavilo se nešto od značaja da bismo mogli u potpunosti da raspolažemo svojim pravom na kuću, a to je da smo utvrdili da se kuća vodi kao društvena svojina. To je u bivšoj državi bilo svojstveno za spomenike kulture, kao što je i kuća”, kazao je Alen Šeranić.
Sada porodica ulaže napore da bi kuću definisali kao privatnu svojinu, a u međuvremenu su otkrili da postoje i ljudi koji su upisani u vlasničku strukturu u zemljišno-knjižnom izvatku 1902. godine za koje članovi porodice ne znaju ko su. Da bi završili administrativno-pravnu proceduru angažovali su i advokata, kako bi nakon toga mogli kontaktirati potencijalne donatore i početi obnovu.
“Kako je to pravno-administrativno pitanje, moram reći da je prilično komplikovano da se nailazi na različite vrste problema i nadam se da ćemo uspjeti te stvari ubrzati kako bi to što prije riješili, jer kuća je u prilično ruševnom stanju”, rekao je Šeranić.
Članovi porodice Šeranić složili su se da nakon obnove kuća ima određenu najmenu usmjerenu na njenu održivost i održavanje, a najvažnije im je da zadrži naziv “Šeranića kuća”.
Prva kuća pokrivena crijepom
“Ne želeći da prejudiciram ništa po ovom pitanju, ono što su bili planovi je da na neki način kuća bude u dogovoru sa Gradom Banjaluka prije svega rekonstruisana i da služi kao kulturno-istorijski spomenik na korist svih građana i posjetilaca koji bi željeli da vide tu kuću, jer je ona prema informacijama koje imamo jedinstven primjer arhitekture iz 1580. godine, između ostalog, prva je kuća pokrivena crijepom u gradu Banjaluci”, rekao je Šeranić.
Da li će to biti muzej ili će imati drugu namjenu, porodica još nije odlučila, ali je prvenstveni cilj da sa svojom rekonstrukcijom “Šeranića kuća” bude održiva.
“Porodici je mnogo stalo da se zaštiti ta kuća. Moja majka, rahmetli Vehida Šeranić je živjela kao posljednji stanar u toj kući do negdje 1993. godine. Nakon toga nije niko živio u kući. Nažalost, u sklopu svih dešavanja koja su zadesila ovu zemlju, desilo se da je ono što je bilo vrijedno i uništeno”, ispričao je Alen Šeranić i dodao da porodica održava okolicu kuće.
Prema njegovim riječima, ambasada SAD je 2008. godine izdvojila finansijska sredstva za popravljanje pojedinih oronulih zidova, da se ne obruše u potpunosti.
“Međutim, to nije dovoljno da se kuća sačuva i tu treba raditi detaljnu rekonstrukciju. Jedan spoljašnji zid je potpuno oronuo i stvarno bi trebalo što prije preduzeti aktivnosti da bi se zaštitio”, kazao je Alen Šeranić.
Muški i ženski dio
Govoreći o porodici Šeranić ispričao je da je u pitanju banjalučka begovska porodica o čijim korijenima postoje raličite informacije.
Sama “Šeranića kuća” specifična je po tome što je imala muški i ženski dio, te između dva dijela prozor kroz koji su žene dodavale hranu i kafu muškarcima. Kasnije je prepravljena kako bi imala dva stambena dijela, odnosno kao kuća u dupleksu.
“Život u ovoj kući bio je uobičajen za to vrijeme. Tu su se rađale generacije i generacije Šeranića. Porodica je prilično velika, danas nas ima svuda po svijetu”, kazao je on.
Prema onome što je čuo i pročitao, u velikom objektu življen je lijep porodični život.
“Pjevalo se, plesalo se, ugošćavalo se, tako da je kuća imala namjenu, jer je zbog lokacije bila na mjestu putnika namjernika. Imala je svoje mjesto u životu grada tada i kasnije kao kulturno-istorijski spomenik”, rekao je on.
