"Osobe poput mene u današnjem društvu nisu rijetka pojava. Nažalost. Svi mi se činimo istim, ali na ovom svijetu svaka osoba bi trebala biti vrijedna, a ovakvi kao ja zaslužuju više pažnje društva u kojem žive".
Ovako je 22-godišnji Ismar Krdžalić iz Tešnja započeo svoju knjigu u kojoj je predočio svoje emocije dječaka koji boluje od cerebralne paralize.
Poteškoće ovog oboljenja u domenu razvoja, govora i osjetila, kako kaže u razgovoru za Anadoliju nisu bile toliko jake da ga obeshrabre u njegovom stalnom radu, trudu i želji za uspjehom.
Poteškoća u razvoju i fizičkog hendikepa, kako kaže, postao je svjestan tek kada je krenuo u osnovnu školu.
“Nisam stekao utisak da sam drugačiji sve do polaska u osnovnu školu. Dosta sam vremena provodio puzajući jer mi je to bio jednostavniji način da se krećem. Možda sam jedini od sve djece koji uopće nije imao predstavu o tome šta se to dešava u školi”, kazao je Ismar.
Drugačijim se osjetio i kada je saznao da je tek jedna učiteljica u osnovnoj školi prihvatila da on bude njen učenik. Napominje kako mu je bilo teško prihvatiti da ga neko, na jedan način, odbacuje.
“Od svih prosvjetnih radnika u mojoj školi, samo moja učiteljica je tada pristala da radi sa osobom kao što sam ja i da na sebe preuzme odgovornost da podučava osobu sa invaliditetom iako je prije toga to svima bilo ponuđeno, odbili su. Da li zbog straha ili zbog predrasuda”, pita se Ismar.
Dodaje kako je stalnim radom sa svojom majkom uspio da savlada jednostavne, a kasnije i zahtjevne školske zadatke. Ipak, Ismar je oduvijek gajio posebne afinitete prema knjizi.
Ismarova želja za nastavkom školovanja i putovanjem u Tursku
Spoznaja da je u prvom razredu osnovne škole savladao samostalno čitanje, za njega, kako kaže, bio je poseban radostan događaj.
“Kada sam krenuo u školu prvih nekoliko mjeseci mama mi je čitala sve knjige i lektire. I prije kad sam bio manji pred spavanje mi je čitala. Pred kraj prvog razreda nekako sam sam uspio da naučim čitati i onda je tada krenula ljubav prema knjizi i pisanoj riječi koja i dan danas traje”, kaže Ismar.
Vođen ovom ljubavlju, Ismar je u trećem razredu gimnazije, uporedo sa pohađanjem jezičkog smjera, započeo pisanje autobiografske knjige pod nazivom “Poseban od prvog udisaja” u kojoj je ispoljio sve emocije koje je “gomilao godinama”.
“Inspiracija za ovu knjigu se skupljala u meni godinama jer sam se preprekama suočavao usput. Imao sam sreću da nisam odmah bio suočen sa svim ljudskih predrasudama. Ljudi se prema meni nisu odnosili na negativan način toliko, a ono što me potaklo da knjigu napišem i realizujem bile su buduće generacije koje će doći, a koje će možda imati sličan problem kao ja”, kazao je Ismar.
Naveo je kako mu knjiga predstavlja preobražaj u životu jer oni koji su je pročitali nemaju toliko predrasuda prema osobama sa invaliditetom kao prije.
Pored pisanja knjige, Ismar tečno govori četiri svjetska jezika: engleski, njemački, francuski i španski jezik, a razumije i turski te talijanski. Već sa osam godina, kako kaže, mogao je da prevodi španski jezik te smatra kako je to samo jedan od darova koje posjeduje.
“Svakako smatram da je to jedan od darova koje je meni Bog namijenio. Kažu da nam Bog uvijek uzme na jednoj strani da bi na drugoj bili nagrađeni. Znam da je knjiga obišla bukvalno cijelu planetu. Čak je stigla do nekih mjesta gdje možda ni ja neću stići”, naveo je Ismar.
Govoreći o zemljama svijeta, ističe kako bi, ukoliko bi imao mogućnosti, najprije posjetio Tursku koja ga fasicinira svojom ljepotom.
“Obećao sam majci da ću je jednom odvesti u Tursku jer je to njena velika želja. Najviše mi se sviđa Bosfor: da odem na krstarenje, da probam neke turske specijalitete koje do sada nisam probao, a koje imaju dosta sličnosti sa bosanskom kuhinjom. Da vidim neke znamenitosti iz serija koje sam gledao, a koje su snimane tamo”, naveo je Ismar.
Iako su od završetka srednje škole prošle četiri godine, Ismar nije nastavio školovanje iz ekonomskih ali i, kako kaže drugih razloga među kojima i netoleracija svih institucija prema osobama sa invaliditetom kojima je onemogućen pristup zgradama. Ipak, nada se kako će u skorije vrijeme moći nastaviti školovanje.
“Mislim da za pravo obrazovanje nikada nije kasno i da se obrazovanje nikada zapravo ne završava, čovjek uči dok je živ, svakodnevno se vodim tim motom”, naglasio je Ismar.
Njegova najveća želja je, kako kaže, upisati fakultet, a volio bi studirati književnost ili neki strani jezik. Kursevi stranih jezika, dodaje, ne mogu pratiti njegov tempo jer znanje prihvata izuzetno brzo, a kurs jezika u trajanju od tri mjeseca, za njega je kako kaže, predug period. Njegov hobi je čitanje knjiga, stoga piše i kritički osvrt na štiva koja svakodnevno čita.
Ponosna i presretna majka
Ismarova majka u razgovoru za Anadoliju kazala je kako je za nju kao roditelja bilo teško prihvatiti spoznaju da njeno dijete boluje od cerebralne paralize. Prisjeća se kako su joj ljekari, po Ismarovom rođenju kazali kako beba neće biti intelektualno očuvana, ali kako će jednog dana možda moći prohodati. Od tada, kako je kazala, sav svoj život posvetila je njemu.
“Nastojala sam da sa njim radim kroz čitanje, pričanje, slikovnice. Teško sam dolazila do nekih interaktivnih slikovnica gdje dijete može pogledom tražiti sliku. On je uspio to i nakon pola godine kada smo prvi put otišli doktoru, kad je Ismar ispričao slikovnicu, doktor je kazao: ‘Vi imate puno sreće što je dijete ostalo intelektualno očuvano, a sada vam je zadatak da ga osposobite fizikalno'”, kazala je Ismarova majka.
Dodaje kako osobe poput Ismara traže jedinstvenu brigu te zahtjevaju puno pažnje, ljubavi, brige i milovanja.
“Ne znate kako je kada vam dijete ne može držati olovku, a vi imate želju da ga upišete u školu. Ali dijete je uspjelo, nešto je moralo da motiviše i njega i mene, a to je život. Ja sam ponosna majka, presretna sam. Bilo je teško, ja sam mlada ostala bez muža, a Ismar i njegova sestra su jako mali ostali bez oca, ali smo uspjeli”, govori Ismarova majka dodajući kako bi bila sretna ukoliko bi Ismar nastavio svoje školovanje.
“Životni mi je cilj da on ima svoju diplomu kao akademski građanin ove zemlje jer sa 20 godina je postigao puno. Voli da uči, da čita, i zašto se ne bi školovao. Za sada nismo u mogućnosti zbog finansijske situacije”, navela je Ismarova majka.
Pored školovanja, Ismar će, kako je naglasio, nastaviti putem pisanja, čitanja i učenja, borbu sa poteškoćama, a svakom čovjeku koji pravi razliku među ljudima poručuje kako bi svi “trebali biti jednaki bez obzira na mogućnosti jer je svaka osoba u nečemu dobra”.
“Ne postoji stoprocentno zdrava osoba, svako ima nešto što ga muči, fizički ili emocionalno, zavisi od čovjeka do čovjeka. Ja sam od osobe sa posebnim potrebama postao posebna potreba za druge”, naveo je Ismar.
