Sudnicama Haškog suda prošlo je 161 optuženika. Za nekima se godinama tragalo, danas nema bjegunaca. 83 je osuđenih, 18 oslobođenih. Nakon više od 20 godina, na Haškom sudu reći će da je upravo to najvažnija poruka njihova rada kojim su, unatoč svim kritikama, oživjeli međunarodno pravo.
“Tribunal je pokazao ljudima u moći, koji možda sada planiraju neko etničko čišćenje ili genocid, da ne računaju na nekažnjivost. I da bilo koja funkcija, politička, policijska, vojna neće biti zaštita od negonjenja, i da mogu računati na to da će jednog dana biti kažnjeni”, tvrdi Nenad Golčevski, glasnogovornik.
U arhivama Tužiteljstva tako je danas gotovo 10 milijuna raznih dokuemanata koji su, između ostalog, i zapljenjeni iz zemalja bivše Jugoslavije. U početku malobrojan tim Tužiteljstva u jednom je trenutku izrastao u sustav od čak 800 ljudi. A kada podvuku crtu, njihov je rad, smatraju, bio uspješan.
“Jesmo li griješili u 23 i pol godine? Naravno da jesmo. Da možemo vratiti vrijeme možda bi neke stvari promjenili. Primjerice, možda smo se previše fokusirali u početku na procesuiranje nižerangiranih počinitelja. No, nismo takve mogli poslati na suđenje u Sarajevo, nije bilo sustava, niti ih predati Zagrebu ili Beogradu. No, s druge strane – time smo postigli i jedan prag pravne čistoće, pa bih rekao i da je to uspjeh na jedan način”, objašnjava Bob Reid, šef Operativnog odjeljenja Tužiteljstvo MKSJ-a.
I Tužiteljstvu i Sudu pomogli su svjedoci, njih više od 4.600 od kojih su mnogi svjedočili i više puta. Mnogi od njih suočavali su se sa sjećanjima na stravična mučenja i traume koje su prolazili, ali i sretali se oči u oči s onima koji su ih počinili.
“Mnogi od njih osjećaju da jedini razlog zašto su preživjeli masakre je to da bi mogli da o njima svjedoče i kad su mogli da dođu ovdje, ispred zastave UN-a, i da za cijeli svijet i povijest ispričaju ono što im se dogodilo, osjećali su to kao da je to kompletiranje njihove misije”, navodi Golčevski.
A svaku njihovu priču, koliko god bolnu i zastrašujuću, prevodili su simultani prevoditelji. U svojim kabinama tik uz sudnice proveli su 80 tisuća dana, a kolege prevele tri i pol milijuna stranica transkripata. A svaka riječ: bila je dokaz.
“Predvoditelji nisu samo glas žrtve, nego i glas optuženog. I to prevoditelje stavlja u Jekyll i Mr. Hyde situaciju jer interpretiraš tehnička pitanja primjerice žrtvi silovanja, a onda interpertiraš odgovore žrtve, vrlo emocijalno. I ponekad se prevoditelji nisu mogli nositi s toliko emocija, pa su plakali. No, plakali su i suci, no imali smo dvoje prevoditelja u kabinama”, sjeća se Maja Ružić, prevoditeljica.
Suđenja tribunala trajala su godinama – zbog čega su se mnogi pitali postoji li uopće smisao: osam je onih koji nisu doživjeli izdržavaje kazne, neki do suda uopće zbog smrti nisu došli, dok su drugi preminuli za vrijeme suđenja – poput primjerice Slobodana Miloševića ili Gorana Hadžića.
“Optužnice protiv Mladića ili bilo koga drugog obuhvaćaju velik broj zločina, kompleksne su i za to je potrebno izvesti mnogo dokaza i saslušati mnogo svjedoka. Mi smo naravno i svakoga dana tražili način da budemo učinkovitiji, ali već u samom startu znaš da će suđenja morati dugo trajati”, ističe Jonas Nillsen, pravni službenik Vijeća.
Zato su arhive Haškog suda – prepune: tri različite prostorije, s više od sedam tisuća kutija, koje kada poredate, pored njih možete hodati tri kilometra.
“U kutijama koje se mogu vidjeti su arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Sadrže dokumente, karte, fotografije, audiovizualne snimke prikazane na suđenjima, administratine podatke, sve što je bilo na suđenjima, i povezano s time”, otkriva Morag Fyfe, zamjenica šefice MARS-a.
Upravo sve to, kao i utvrđivanje činjenica pohranjenih na jednom mjestu, unatoč svim kritikama i etiketama političkog suda, kako je Tribunal često nazivan u regiji, kažu, važno je nasljeđe za povijest.
