Iako u funkciji šest mjeseci, od maja do oktobra 1993, kroz logor Koštane bolnice u Stocu, prošlo je i do 3.500 Bošnjaka od kojih je oko 100 ubijeno.
Mustafa Dizdar jedan je od preživjelih koji je prošao kroz ovaj logor, u kojem su pripadnici Vojne policije HVO-a danonoćno zlostavljali i mučili nedužne civile.
Svaka Mustafina posjeta Koštanoj bolnici u njemu budi sjećanja na njegove najgore dane, torture i mučenja u ovom nekadašnjem logoru. Njegov život se iz korijena mijenja u zoru 28. jula 1993. godine kada su naoružani pripadnici Vojne policije HVO-a došli na vrata njegove kuće. Bez objašnjenja i ikakvog povoda, priča nam Mustafa, odvode ga u prostorije nekadašnje Koštane bolnice.
“Ovo je zid na kojem sam ja bio premlaćivan, kao i ostali, neki su uključivali dinamo struju, to je bilo u ovim dole prostorijama, a ovdje je bilo fizičko maltretiranje ljudi i mene samoga. Svi su gledaoci bili iza grupe ljudi koji su ovdje sjedili, meni su bili okrenutim leđima. Nekad sam padao, pa su me vodom polijevali, pa dalje nastavljali da me biju. Razlog nikad nisam znao zašto, do jučer sam sa njima imao dobre odnose”, ispričao nam je Mustafa Dizdar.
Koštana bolnica u Stocu sve do maja 1993. godine pružala je medicinsku pomoć osobama koje su imale koštana oboljenja. Potom je služila za zatvaranje i mučenje Bošnjaka. Kroz zgradu su danonoćno odjekivali jauci, puštana je glasna muzika kako se ne bi čuli krici, prisjeća se Mustafa.
“Za mene je to čitavu vječnost trajalo, nisam znao kad je dan, a kad noć. Čekao sam smrt svaki dan, toliko je poniženja bilo. Tjerali su me da čistim prostorije u kojima su ležali, a to mi je blago sredstvo bilo u odnosu na degeneke koje sam dobio. Bitno je bilo uništiti čovjeka, ubiti mu ponos, uništiti ga fizički, da više ne vrijedi, da bude kao biljka, da živi ali da nema nikakve moći”, dodao je Dizdar.
Stotine Bošnjaka iz Stoca prošle su kroz Koštanu. Međutim, boli ga to što niko od njih o zločinima počinjenim u njoj ne želi ili ne smije da priča jer, kako kaže da žive u sredini u kojoj su događaji iz rata “zabranjena tema”.
“Boje se nečega, možda ovog fašizma koji postoji kod nas za istrebljenje jednog naroda. Bili su ovdje i intelektualci, nijedan od njih nije glasa pustio, jedino ja ovdje pričam od 3500 nas koji smo prošli torture”, rekao nam je.
Koštana bolnica bila je “prolazna stanica” jer su logoraši iz tog objekta odvođeni u druge logore na području Hercegovine. Tako je Dizdar, nakon izvijesnog vremena, s drugim logorašima iz Koštane bolnice prebačen u logor Dretelj kod Čapljine, gdje ga je čekala samica i nastavak mučenja.
“U Dretelju smo imali jedan obrok na dan, to je toliko vrela hrana bila da je sva vilica pečena bila, jezik isto, zubi su ispadali ljudima od udaraca i od hrane, trebalo se jesti za veoma kratko vrijeme, nakon toga bismo u augustu mjesecu morali leći na vreo beton, pa su preko nas gazali čizmama, što smo pojeli da nam izađe na usta, pa smo morali svoj urin i od druga piti”, kazao nam je Dizdar.
Danas, više od dvije decenije kasnije, zločinci slobodno šetaju ulicama Stoca, sjede u općinskim institucijama, te na drugačiji način, kaže, upravljaju životima žrtava. Poslijeratni pokušaji da u Stocu dođe do pomirenja između Bošnjaka i Hrvata uglavnom su bili neuspješni. A nakon svega, priča Mustafa, teško je živjeti pod svim tim dojmovima, ostale su rane, traume i sjećanja koja nikad neće izblijediti.
“Ne samo moje, nego i drugih koji ne mogu čak ni govoriti. Pod emocijama su ljudi; od strahova samih žive, svaki dan je isti, prepisan je svaki dan, zna se šta će biti sutra ovdje. Živimo u nekim nadama kojih nema. Ljudi su postali biljke”, rekao je.
Koštana bolnica u Stocu danas je napušten objekat. Bivši logoraši su tu u nekoliko navrata pokušali postaviti obilježje u čast stradalim žrtvama – mali spomenik na kojem je pisalo “Da se ne zaboravi”, ali je njihova ploča svaki put bila uklonjena. No bez obzira na to, Mustafa za kraj poručuje:” Koštana bolnica ostaje kao spomen kuća zločina koji su počinjeni.”
