Pogođen tenkovskim granatama Hrvatskog vijeća obrane, 9 novembra 1993. godine srušen je mostarski Stari most, remek-djelo osmanske arhitekture na Balkanu i jedan od najvrijednijih kulturno-historijskih spomenika u svijetu. S njim je srušena i cijela stara jezgra Starog grada među kojima je nekoliko monumentalnih džamija, medresa i jedini hamam.

Nakon višednevnog granatiranja sa uzvišenja Planinica i Stotina iznad Mostara, jedinice Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske, Stari most su srušile 9. novembra 1993., tačno u 10:16.  U tom trenutku malo ko je ostao ravnodušan. Mostarci su plakali – i oni u logorima i oni koji su branili grad. U trenutku rušenja Benaid Kalajdžić od mosta je bio udaljen svega 200 metara. Gledao je kako Stari nestaje.

“Vjerujte, svaka granata koja je udarala u Stari most, udarila je mene direktno u tijelo”, kaže skakač Benaid Kalajdžić.

Nakon vijesti da je Stari srušen, rijeke ljudi u šoku su krenule prema njemu. Mosta više nije bilo, a Neretva je bila crvena, što je za Mostarce predstavljalo simboliku krvi.

“Kad pogledate snimak Starog mosta i njegovo padanje. Da li je to od njegovog materijala, da li je to ono kad čovjek ispusti dušu, vidjet ćete žutu i crvenu prašinu iz Neretve Neretva se jednostavno rastvorila i iz nje je to izašlo, tako se svaki pravi Mostarac osjećao, ispraznio je svoju dušu za njim”, navodi Kalajdžić.

Od skokova sa Starog mosta godinama su svoje porodice prehranjivali brojni Mostarci. Ovaj simbol Mostara bio je od velikog značaja i za one koji su živjeli od turizma i posjeta ljudi koji su dolazili iz svih krajeva svijeta. Vijest o rušenju Starog mosta ih je šokirala.

“Ja stanujem preko puta Stotke odakle je most gađan i to je baš ta tragedija što sam znao da se gađa, što sam proveo cijeli život na mostu i od njega sam živio. Isto ko da mi je neko srušio tvornicu u kojoj sam radio i onda ostanem bez posla. Onda sam bos trčao odozdo i na ulici sam sretao ljude koji su plakali i rekli su ‘Safa, moj nema više Starog'”, kaže Safet Begović.

“Izašla sam na vodu i jednostavno mi je srce stalo, kad su mogli srušiti ovakvu ljepotu, šta tek onda nama ljudima mogu napraviti. Žalosno”, sjeća se Zehra Čolić.

Za Stari most bili su emotivno vezani brojni građani Mostara, koji su ga smatrali vječnim i neuništivim, i koji su se ponosili ovom spektakularnom građevinom. A pomisao na taj trenutak u mnogima i danas izaziva gorčinu u stomaku i suze u očima.

“Tu sam se rodila, odgojila, hiljadu puta prešla preko mosta, to mi je teško bilo, kao da sam člana obitelji izgubila”.

“Ono što su vjekovi potvrdili kao vrijednost i cijeli svijet prihvatio kao univerzalnu vrijednost, to je um najprije jednog čovjeka, ili još nekog oko njega, pomahnitali um, sve bacio pod noge”.

“Osjećala sam se užasno, tad sam bila u podrumu s bebom, da bi ta ista beba nakon 15 godina skočila s novog Starog mosta”.

“Svima nama rođenim ovdje most je toliko prirastao srca, pa isto ko da nam je neko od familije poginuo, eto tako nam je bilo”.

I dok su jedni plakali, drugi su se radovali, i slavili rušenje simbola grada.

“Toliko su se oni radovali kada su ga srušili da je cijela Avenija pucala od oružja HVO-a, od dragosti. Tad sam išla u Crveni krst preko puta Ekonomske škole da vidim ima li poruka od djece mi i slučajno sam se potrefila tu. To je užas jedan bio”, navodi Nadija Ćemalović.

Uprkos njegovom rušenju, Mostarci su ipak vjerovali su da će Stari most jednog dana opet postati centar svijeta. Tako je djelo  turskog neimara Hajrudina, svečano obnovljen  i otvoren  2004. godine, a nakon toga je uvršten na listu zaštićenih spomenika kulture UNESCO-a.

Za njegovo rušenje direktno se smatra odgovornim Slobodan Praljak, bivši general HVO-a. Prema prvostepenoj presudi, raspravno vijeće Haškog suda većinom je glasova zaključilo, da je rušenje mosta prouzrokovalo neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara, iako ga je koristila Armija BiH, te da je zbog toga za HVO predstavljao legitimni vojni cilj. Mostarci tu tvrdnju nikad nisu prihvatili, jer je, kako kažu, to bio jedini most koji je povezivao dvije obale.

“To je bila jedina žila kucavica i spona između lijeve i desne obale, da se ljudi prehrane, da se dostavi nešto od lijekova. Znači on nije služio kao fortifikacijski ili vojni cilj, nego je uvijek imao humanu dimenziju spajanja, a ti neljudi su željeli da pokidaju te civilizacijske veze”, kaže Seid Smajkić, bivši mostarski muftija.

Iako je zabilježen ogroman napredak, u Mostaru još uvijek postoji neka nevidljiva linija podjele. U godišnjicama obilježavanja rušenja Starog mosta i simboličnom bacanju cvijeća u Neretvu, učestvuju su samo djeca iz tzv. Istočnog dijela grada, i bez prisustva gradskih čelnika i hrvatskih zvaničnika. Gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić i drugi članovi HDZ-a obilježavaju samo datum obnavljanja mosta pravdajući se obrazloženjem da se ne treba vraćati u prošlost i da treba graditi mostove budućnosti i mostove koji spajaju ljude.
No, da li je 24 godine poslije, most pomirio i povezao ljude u Mostaru?

“Fizički jeste, ali ne znam koliko je uspio da promijeni percepciju shvtanja ljudi, jer mi još uvijek živimo u gradu koji je grad slučaj, u gradu u kojem ne dijele svi osjećanja prema ovom mostu i ne odaju počast onome što se desilo na ovaj datum”, Saša Oručević, Klub skakača u vodu Mostari.

“Oni ljudi koji su voljeli onaj Most, voljeće i ovaj, a koji nisu voljeli ni onaj, neće ni ovaj. Vidite kakva je politika u Mostaru – u mjestu tapka. Novi Most nije ništa doprinio zbližavanju ni ljudi pa ni politike”, navodi Emir Balić, mostarska lasta.

Po svemu sudeći trebat će još vremena kako bi Stari most ponovo imao ulogu od prije pola stoljeća i više. A sjećanje na ,kako kažu Mostarci, najtužniji dan u historiji Mostara ostaje zauvijek, jer bol koju su osjetili na dan rušenja Starog mosta, ne jenjava, živa je, kažu, i 24 godine poslije.