Žalbeno vijeće Haškog tribunala danas će izreći drugostepenu presudu Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, čelnim ljudima tzv. Herceg-Bosne.
Prvostepenom presudom Pretresnog vijeća koja je izrečena 29. maja 2013. Jadranko Prlić je osuđen na 25 godina zatvora. Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković su osuđeni na po 20 godina zatvora, Valentin Ćorić je osuđen na 16 godina zatvora dok je Berislav Pusić je osuđen na 10 godina zatvora.
Tokom suđenja koje je završilo 2. marta 2011., Vijeće je uvrstilo u spis skoro 10.000 dokaznih predmeta i saslušalo 145 svjedoka optužbe, među kojima šest vještaka, kao i 61 svjedoka odbrane, među kojima sedam vještaka.
Zločini počinjeni u okviru udruženog zločinačkog poduhvata
Šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata je osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tokom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Bivši predsjednik vlade tzv. Herceg-Bosne Jadranko Prlić tada je osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suudije Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom tzv. Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog poduhvata u kojem jeučestvovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i tzv. HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
Tri dokaza o UZP-u
Hrvatska se pokušala u septembru 2006. uključiti u prvostepenski postupak u svojstvu “prijatelja suda” tvrdeći da će njeni pravni stručnjaci i historičari opovrgnuti teze tužilađtva o udruženom zločinačkom poduhvatu i učestvovanju hrvatskog državnog i vojnog vrha u tome. Sudsko vijeće odbijajući hrvatski zahtjev tada je prihvatilo ocjenu tužilaštva da bi Hrvatska u tome bila pristrana i da se ne bi bavila pravnim pitanjima što je posao prijatelja suda nego činjenicama.
Deset godina kasnije u martu 2016. Hrvatska je ponovno neuspješno zatražila da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u žalbeni dio postupka zbog nepravomoćne presude u kojoj su najviši hrvatski dužnosnici – bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko proglašeni učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH.
Prvostepensko vijeće 2013. u presudi u predmetu “Prlić i drugi” utvrdilo je da su tri preminula najviša hrvatska dužnosnika – Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi udruženog zločinačkog poduhvata te su smislili i proveli zajednički zločinački cilj promjene etničkog sastava teritorija koji je trebao ući u sastav tzv. hrvatske republike Herceg-Bosne tako što su naređivali i koordinirali događaje na terenu kako bi počinili zločine koji su bili rezultat plana trajnog uklanjanja muslimanskog stanovništva s područja Herceg-Bosne.
Vijeće je u presudi navelo tri dokaza na temelju kojih je donijelo zaključak o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata. Prvi je transkript razgovora u uredu predsjednika Hrvatske od 27. decembra 1991. na temelju kojeg je vijeće utvrdilo da su Tuđman i čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata zaključili da je za obnovu Banovine potrebno etnički očistiti dijelove Herceg-Bosne. Drugi dokaz plana etničkog čišćenja je knjiga bosanskohercegovačkog Hrvata Ante Valente u kojem je on iznosio svoje vlastite stavove. Treći dokaz je transkript iz ureda predsjednika Hrvatske od 11. septembra 1992. sa sastanka posvećenog nacionalnoj sigurnosti na kojem su uz Tuđmana bili i Praljak i Šušak na kojem se razgovaralo o mogućim obračunima sa srpskim snagama u BiH, navela je Hrvatska.
Osim što su negirali postojanje udruženog zločinačkog poduhvata odbrane bosanskohercegovačke šestorke u žalbama su poručile da nema stvarnih dokaza ni njihova doprinosa tome pothvatu.
