Holandsko-palestinski analitičar za Bliski istok sa adresom u Ammanu, Mouin Rabbani, bio je gost intervjua N1 na 1. Rabbani, inače angažovan pri Institutu za palestinske studije, ekspert je za palestinsko-izraelski sukob i palestinska pitanja uopšte.

Kako će odluka američkog predsjednika Trumpa utjecati na situaciju na Bliskom istoku, da li bi mogli posredovati još neki međunarodni akteri, šta će biti posljedica veta koje su SAD uložile na nacrt Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, koji praktično predviđa poništavanje Trumpovog poteza, te šta je konačno rješenje palestinsko-izraelskog sukoba, pitanja su i teme u kojima je Rabbani govorio u intervju za N1.

Sa Rabbanijem je razgovarala Aida Hadžimusić.

N1: Podjela Jeruzalema je oduvijek bilo jedno od ključnih pitanja koje dijeli Palestince i Izraelce. Kakav će utjecaj imati nedavna odluka američkog predsjednika kada je u pitanju dugotrajni konflikt i u kojoj mjeri će ona biti prepreka mirovnim pregovorima?

Rabbani: Važno je shvatiti da ovo nije samo sukob Izraelaca i Palestinaca, već sukob cijele međunarodne zajednice i Izraela. Nedavno je to postao sukob međunarodne zajednice i Palestinaca sa jedne, a Izraela i SAD-a sa druge. Sve to seže još prije 1967, sve do 1947. i Rezolucije UN-a o podjeli Palestine, koji je usvojila Generalna skupština. Ona je jasno navela da cijeli Jeruzalem, zbog svoje prirode kao svetoga grada, treba biti međunarodna zona, u kojoj niti jedna država ne bi trebalo da ima vlast i koja bi trebalo da ima međunarodnu administraciju. Godine 1948/1949. je Izrael okupirao Zapadni Jeruzalem i do ovoga trenutka, niti jedna zemlja nije priznala vlast Izraela. Godine 1967. imali ste dodatni problem kada je Izrael okupirao i anektirao Istočni Jeruzalem, što je međunarodna zajednica osudila, kao što su to osudile i brojne rezolucije Vijeća sigurnosti. Sada imate SAD koje pokušavaju da unaprijed odrede ishod izraelsko-palestinskih pregovora kada je u pitanju Jeruzalem, priznavajući izraelski suverenitet u Jeruzalemu, a time implicitno priznavajući suverenitet Izraela i u Istočnom i u Zapadnom Jeruzalemu. Pri tome ne navode u kojoj mjeri se Jeruzalem priznaje kao glavni grad, niti se priznaju palestinska prava i suverenitet u Istočnom Jeruzalemu.

N1: Kazali ste kako je ovo zapravo međunarodni problem. Da li smatrate da li moglo biti još međunarodnih igrača koji bi mogli posredovati?

Rabbani: Zanimljivo je da, ako pogledamo Vijeće sigurnosti jučer, da je bilo 14 glasova za, a samo jedan protiv, kada je u pitanju nacrt Rezolucije koji je trebalo da potvrdi sve postojeće međunarodne stavove o Jeruzalemu, uključujući i taj da niti jedna zemlja ne bi trebalo da ima ambasadu ni u jednom dijelu Jeruzalema, da bi budućnost Jeruzalema trebalo da bude dogovorena između Izraela i Palestine, a ne da je bilo ko jednostrano odredi. Zanimljivo je da su čak i najbliži saveznici SAD-a, uključujući, na primjer, Francusku ili Ujedinjeno Kraljevstvo, glasali za Rezoluciju. Jasno je da su, uprkos njihovim namjerama, Izrael i Sjedinjene Američke Države sada u potpunosti međunarodno izolirane zahvaljujući stavu koji su odlučile zauzeti.

N1: Ambasadorica SAD-a pri UN-u rekla je da ovo bila “uvreda koja neće biti zaboravljena”. Šta mislite da će uslijediti nakon jučerašnjeg veta?

Rabbani: Prvo treba primijetiti koliko je vulgaran bio način na koji je zauzela ekstremnu poziciju. Prvo pitanje je šta će uraditi Palestinci. Postoje znakovi da će poduzeti dodatne mjere, kako bi pokušali i dalje izolirati Izrael i SAD. Drugo pitanje je kako će reagovati međunarodna zajednica na ovu mjeru Trumpove administracije. Vidjet ćemo šta će se dešavati u narednim sedmicama i mjesecima. Potez Trumpove administracije je ponovo stavio fokus, ne samo na Jeruzulem, već i šire – na diplomatske procese koje SAD nadziru posljednjih četvrt stoljeća. Tu je bilo dosta neuspjeha. Ovo jeste prilika da se ti neuspjesi revidiraju. Pitanje je šta će uraditi Palestinci i međunarodna zajednica.

Vidjeli smo brojne proteste širom svijeta. Da li će nakon nedavne Trumpove odluke eskalirati novi sukobi?
Već eskaliraju, kako na području okupiranih teritorija, gdje se već može govoriti o nekoj vrsti rastuće pobune. Bilo je i masovnih demonstracija u zemljama okruženja, uključujući veliki broj protesta ovdje u Jordanu, širom svijeta, u Evropi, Sjedinjenim Američkim Državama i tako dalje. Krucijalni faktor ovdje je način na koji svijet podržava Palestinu u izolaciji SAD-a i Izraela, čime se sprečavaju dalji koraci, na primjer eventualno američko priznavanje suvereniteta Izraela u naseljima na Zapadnoj obali. Nisam mnogo optimističan, s obzirom na to da je palestinsko vodstvo podijeljeno i oslabljeno. Bez obzira na to šta kažu, mogli bi pokušati ponovo uspostaviti diplomatske odnose sa SAD-om kroz diplomatiju, ali sve to zavisi o količini pritiska na to vodstvo, te o pritisku na lidere u regiji i širom svijeta.

N1: Šta bi još mogle biti diplomatske posljedice? Vidjeli smo da je američki potpredsjednik otkazao posjetu Bliskom Istoku.

Rabbani: Dva puta! Imali smo diplomatsku jednačinu koja je sezala natrag u rane devedesete. Odnos Izraela i Palestine bio je poput odnosa okupatora i okupiranog, pod ekskluzivnim nadzorom SAD-a. One su bile strateški saveznik koji je imao gotovo religijsku povezanost sa jednom stranom – Izraelom, dok je Palestince tretirao kao teroriste. Žestok potez SAD-a zapravo treba da bude posmatran u okviru šireg problema, a to je eksluzivni nadzor izraelsko-palestinske diplomatije od samo jedne strane, a ta strana su SAD. Sada imamo priliku da ponovo promislimo ili možda čak opet formulišemo svaki budući izraelsko-palestinski diplomatski potez. Naravno, sve će zavisiti od političke volje, no barem možemo govoriti o javnom, vidljivom i konačnom neuspjehu diplomatskih poteza u okvirima Sporazuma iz Osla. (Op.red. – dogovor o privremenoj upravi, prvi sporazum između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije, zamišljen kao okvir budućih odnosa između Izraela i Palestine. Predvidio je povlačenje izraelskih vojnih snaga iz Pojasa Gaze i Zapadne obale.) Sve će zavisiti od toga kako Evropljani, a posebno EU, vidi svoje interese ugrožene američkim potezima i na koji način će željeti aktivniju ulogu. Nisam pretjerano optimističan, ali vidjet ćemo kako će se stvari razvijati.

N1: Zanimljivo je da Donald Trump nije jedini američki predsjednik koji se zalagao za proglašenje Jeruzalema izraelskom prijestolnicom. Od Billa Clintona, Baracka Obame ili Georga Busha, svi su zapravo obećali nešto slično. Trump je jedini to zapravo i uradio. Zbog čega se prethodni američki predsjednici nisu usudili?

Rabbani: To što govorite je tačno i zapravo se može posmatrati još od zakona koji je Kongres donio 1995. godine. (Op. red. – zakon koji je upravo i predvidio premiještanje ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem i priznavanje Jeruzalema kao izraelske prijestolnice.) Taj zakon je priznao suverenitet Izraela u cijelom Jeruzalemu, te je obavezao SAD da premjeste ambasadu u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem. Taj je zakon imao većinsku podršku i upravo zbog te rezolucije su predsjednički kandidati, sa izuzetkom jednog ili dva, zagovarali implementaciju te rezolucije. No, čim bi započeli mandat, tu političku korektnost ostavljali su po strani. ipak su to obećanje ostavljali po strani kada bi započeli mandat. Trump je naravno odlučio otići dalje. Moramo prepoznati da imamo posla sa hirovitom osobom, koji predsjedava ekstremnom administracijom, ako pogledate neke ljude koje je imenovao, na primjer “mirovni tim”, koji praktično zagovara širenje (Op. red. izraelskih) naselja u Jeruzalemu i na Zapadnoj obali. Oni su bili zagovornici izraleskog suvereniteta u Jeruzalemu. Potom imate Nikki Haley u UN-u, koja se ponaša više kao izraelska, nego američka zastupnica. U tom smislu, upravu ste. Bilo bi krivo pripisati apsolutnu odgovornost Trumpu. On je na neki način simptom jedne dublje “dvostranačke” bolesti unutar američkog političkog sistema, kada je u pitanju način na koji se nose sa izraelsko-palestinskim sukobom.

N1: Prema Vašem mišljenju, šta bi zapravo bila najbolje rješenje za dugotrajni mir u ovom području? Kako otkloniti ključne probleme – ne samo status Jeruzalema, već i pitanje palestinskih izbjeglica, te izraelskih naselja na Zapadnoj obali?

Rabbani: Mogu Vam reći svoje, i mišljenje drugih ljudi. No, činjenica je da međunarodna zajednica veoma jasno predstavila viziju toga kako bi ovaj sukob trebalo da bude riješen. I to zapravo čini na godišnjoj razini. Sigurno, vodeći akteri međunarodne zajednice – Evropska unija, Rusija, Kina – svi podržavaju taj okvir. On poziva na okončanje izraelske okupacije Zapadne obale i pojasa Gaze, i Istočnog Jerzualema. Oni pozivaju na formiranje palestinske države na teritoriji koju je Izrael okupirao 1967, kao najvažnije pravo naroda Palestine na samoopredjeljenje. Također pozivaju na pravično rješenje izbjegličkog pitanja, koje je krucijalna i egzistencijalna dimenzija ovog sukoba. Treba naći način da se prava palestinskih izbjeglica prepoznaju i implementuju na način konzistentan sa rješenjem “dvije države”. Nema tu magije. Formula za mir postoji odavno i međunarodna zajednica je pepoznala. U ranijim godinama tu formulu su prepoznavale i SAD, barem na formalnoj razini. Sada imate stav Trumpove administracije o Jeruzalemu. Čujete zvaničnike, pa čak i Trumpa, koji kažu da podržavaju rješenje “dvije države”, ako se obje strane slažu.

N1: No, po Vašem mišljenju, koje će rješenje imati manje negativnih posljedica dugoročno – rješenje “dvije države” ili “jedne države”?

Rabbani: Ako govorite dugoročno, potrebno je jedno demokratsko rješenje za izraelsko-palestinski suživot, bilo na nacionalnom ili individualnom nivou. No, vjerujem da je prvi korak okončanje izraelske okupacije i formiranje nezavisne palestinske države, rješenje izbjegličkog pitanja u okvirima principa “dvije države”. To će otvoriti niz drugih opcija dugoročno.