Česte su posjete kako međunaronih predstavnika, tako i novinara selu Bočinja kod Maglaja.

Neobičnim se smatra suživot između Bošnjaka i povratnika srpske nacionalnosti, na šta stanovnik ovog mjesta Enes Imamović kaže:

“Nije mi čudno iz razloga što ljudi ne mogu to shvatiti u svojim glavama imaju neku sliku, iako je prošao toliki period, čudno im je kako mi Bošnjaci I Srbi živimo na jednom mjestu, dijelimo taj životni prostor. Nekome to I kad prođe sto godina neće moći doći do glave da je to nešto sasvim normalno, mi drugačije ne znamo funkcionisati, I ne znam zašto bi tu nešto trebalo da bude posebna atrakcija”.

Za razliku od mnogih mjesta širom BiH – u obrazovnoj sferi nema većih problema. U jednoj područnoj školi, izučava se i srpski i bosanski jezik.

“Ja sam prije nekoliko godina kada je obnovljena poplavljena škola u Bočinji, na otvaranju kazao to pred ministrima koji su nam bili u posjeti da mi nikad nećemo dozvoliti niti nam je to bio cilj da kažemo da će ta škola biti sa dva, tri krova ili manje od toga, nego smo htjeli pokazati, nudili smo se i tada i danas se nudimo da pokažemo drugim ljudima kako da to dovedemo u takvo stanje i tu ne treba puno samo treba krenuti od onog ljudskog da se kaže ja sam taj, ja živim tu I ja ne znam drugačije živjeti”, nastavio je svoju priču Imamović.

“Problem je što je neko nama sa strane govorio kako trebamo ako ne budete tako, onda ćete biti stigmatizirani, bićete odbačeni, bićete prozivani evo mi nakon toliko godina tog zajedničkog života možemo samo drugima prenijeti svoja iskustva ako hoće, a imam osjećaj da to neko neće da nekome odgovara da to i dalje na nekim terenima tako bude, neko živi od toga da od nekoga nešto odvoji. Ljudi su drugdje u BiH možda shvatili da mogu živjeti razdvojeno, da im je dobro tako, ko pita jednu malu provinciju, sredinu za njihovo mišljenje”, kazao je.

Da li zajednica ima predrasude zbog fizičkog izgleda?

“Mislim da nema ugroženije skupine u državi od onih ljudi koji izgledaju estetski onako kako izgledam ja, a mislim izgledaju puno ljepše nego ja.Zašto to kažem? Zato što kad su u pitanju ti ljudi ne gledaju se pojedinačna njegova djela ili ono šta je on kao pojedinac uradio nego se u isti koš trpaju svi. Tako se u drugim skupinama ne gleda. Ako je, primjera radi, neko ko ne izgleda ovako kao ja uradio neko djelo koje nije u skladu sa zakonom – samo se tretira on i više niko. Ako je neki muzičar, slikar, ne znam šta, uradio nešto da me pogrešno ne shvate muzičari, slikari, nešto što nije u skladu sa zakonom a može se uraditi, kazat će se taj i taj po imenu i prezimenu, uradio je to i to”, kazao je.

“S druge strane, ako je uradio neko nešto, a izgleda kao ja ne, ne, ne – to je onda uradilo hiljadu, dvije hiljade ljudi. Da li je to u skladu s ljudskim pravima, s principima onog što civilizirani svijet zagovara da je svakoj individui zagarantovana ljudska prava, pravo na ispovjedanje vjere, pravo na rad na život, osim ako krši zakone neke zemlje onda službe, nadležni organi trebaju da tog pojedinca na stranu odvoje, kažu tako i tako. Mi samo to tražimo. To je taj očajnički krik u smislu – nemoj me trapati gdje nije istina”

“Uzmite moju istoriju, uzmite istoriju svih tih nekih ljudi kojima se godinama rade nepravde, a ovoj skupini se godinama rade nepravde u smislu pripisivanja nečega što nema nikakve veze. Ja sam 24 sata dostupan svakome i novinarima i komšijama, državnim organima – ne znam više šta je problem. Tu sam da mi se kaže Enese tu si pogriješio, trebaš to korigovati, je li to u skladu sa zakonom, jeste, hajmo dalje. A da kažete iza leđa da sam ja nešto što nisam – to možda više govori o onima koji govore o meni ili o nama”, naveo je.

Enes Imamović je u razgovoru za N1 kazao da ne želi da ga označavaju kao vehabiju ili pripadnika selefijske zajednice, nego isključivo kao Bošnjaka iz Bočinje.

“Ja više ne znam šta trebamo mi da uradimo da bismo dokazali da nismo ono kako nas neki doživljavaju. Neka mi neko kaže šta ja treba da uradim da bih ja prema mišljenju tih nekih osoba, ili nekih službi bio normalan? Ako je zakonom dozvoljeno, a jeste da svaka osoba ima pravo da ispovjeda svoju vjeru ne uzurpirajući druga prava – ja mislim onda da mi to radimo po zakonu. Zakon ove zemlje je jednak za sve, ali se primjenjuje shodno situacijama nejednako za sve. Vjerujte, nakon toliko godina i izlaska u javnost i života ovako sa našim komšijama Srbima – ne mogu izvaditi epruvetu, pa nešto promiješati da kažem, eh nakon ovoga ću biti prihvatljiv ovdje ili ondje – neka mi neko kaže u čemu griješim pa da bih ja bio prihvatljiv za zajednicu?”

Nosi li to određene probleme, njemu i porodici?

“Moja porodica direktno nije imala problema. Ali mi smo odrasle osobe, ne morate vi meni kazati direktno na ulici riječima, suprotstaviti mi se, odrasli ljudi znaju i s pogleda pročitati. Mada taj pogled, taj gest nije dokaz, niti ja imam namjeru to dokazivati, ljudi imaju pravo na svoja mišljenja. Sve dok me neko fizički ne dira, uredu je. U tom smislu nismo imali problema.”

Kako su prešli iz paradžemata u okrilje Islamske zajednice BIH?

“Mi smo prošle godine formalno ušli pod okrilje Islamske zajednice. Ali i ranije smo imali odnose. Ta komunikacija traje normalno, godinama je trajala samo kada je Islamska zajednica pravno to pokrenula, to je završeno za par minuta razgovora nije se tu moralo ništa specijalno nuditi, pregovarati, mijenjati nešto samo smo nastavili normalno saradnju kao I do tada. Naravno, mi smo tim činom, to moramo priznati skinuli neki teret sa svojih leđa u smislu da smo mi, nazovimo tamo neke skupine koje nisu u sklopu IZ, da nismo za saradnju da smo ne znam šta, dakle mi smo sastavni dio Islamske zajednice i bili smo”, izjavio je Enes Imamović za N1.

“Imam ženu i petero djece. I čitava se država zalaže za natalitet, međutim kad dođe praktično to se slomi na običnom čovjeku koji ništa nije kriv. Moja supruga nije mogla ostvariti porodiljsku naknadu, koja je nezaposlena, znači jednokratnu novčanu pomoć samo iz razloga što su moja primanja 407 maraka. Ali budućnost svoje djece vidim u BiH. Ja smatram da neko drugi u svijetu ima ovo što mi u ovoj zemlji imamo, bogatstva, to bi bila jedna od najprosperitetnijih država svijeta”, dodao je.

Život posvećen BIH, suživotu i toleranciji…

“Ali eto, neko svjesno krije te blagodati naše, tako da naša omladina za 500, 600, 700 maraka odlazi tamo negdje da radi. Opet današnja omladina nije kao što smo mi bili, da imaju neki cilj, hoće za jedan dan da imaju auto, drugi dan već stan, treći novi mobitel, četvrti da opet to sve promijene jer im je to dosadilo, to sve treba uskladiti. Ali moj je nijjet, namjera, da moja djeca ostanu tu. Sav moj život je posvećen BiH i izgrađivanju odnosa I suživota, tolerancije onoga što je Bosna vijekovima. Ovo nije ništa novo, nismo ništa izmislili, neki novi recept zajedništva”, kazao je na koncu razgovora za N1.

Cijelu priču iz Bočinje i životu tamošnjeg stanovništva moći ćete gledati uskoro u programu N1 televizije.