Od mjesta koje je godinama bilo u fokusu javnosti zbog povezivanja dijela mještana s radikalizmom - Bočinja, selo u blizini Maglaja, danas pažnju privlači iz drugačijih razloga. Povratnici srpske nacionalnosti i stigmatizirani Bošnjaci - izgradili su otvorene i komšijske odnose.

Djeca i jednih i drugih godinama pod jednim školskim krovom. Od nedavno njih nekolicina srpske nacionalnost, dobili su priliku da umjesto bosanskog izučavaju srpski jezik. Za razliku od brojnih bh. sredina – u Bočinji je tzv. pitanje dvije škole pod jednim krovom, riješeno preko noći, saradnjom i dogovorom lokalnih mještana i zajednica.

Mještani Bočinje preživjeli su mnoge nedaće. Nezapamćene poplave u kojima je većina sela uništena. Svjedočili hapšenju komšije zbog odlaska na sirijsko ratište. No, Bošnjaci koji su ostali tamo da žive, i povratnici srpske nacionalnosti – u najtežim situacijama, nisu jedni drugima okrenuli leđa. A i jedni i drugi, kažu, teško žive. Bez pomoći vlasti – uz asistenciju međunarodnih institucija, ne odustaju od toga da ovo malo mjesto čine boljim.

“Ovdje smo se uglavnom izborili sami prije godinu I po formirali smo Udruženje održivi povratak uradili smo uličnu rasvjetu 6700 metara sada smo opremili kancelarije mjesne zajednice udruženja salu za sastanke uz pomoć Misije OSCE I nećemo se tako lahko predati ostat ćemo ovdje”, kaže Boro Jevtić iz Bočinje. 

Mala područna škola u Bočinji, sagrađena nakon poplava. Donacija UNDP-a. Godinama su djeca povratnika srpske nacionalnosti izučavala bosanski jezik. Roditelji bez pogovora. Pisanja apelacija. Bez politizacije i uglavnom u tišini sami tragali za dogovorom i rješenjima. Od ove školske godine uvedena je novina, koja je Bočinju ponovo stavila u centar pažnje.

“Interesantna je zato što su tu Srbi I Bošnjaci jedna škola pod jednim krovom jedna porodica, od ove školske godine smo uveli I srpski jezik za učenike srpske nacionalnosti prije pet ili šest godina pravoslavnu vjeronauku tako da su sva ljudska prava sva dječija u Bočinji ispunjena”, navodi Osman Mujdža, direktor OŠ Maglaj .

U Bočinju su se 2001. vratili i roditelji Deane Ilić. A nakon što je dobila zaposlenje nastavnice srpskog jezika – svoj život s porodicom tamo je i sama nastavila. Prije područne škole u Bočinji – predavala je u matičnoj Osnovnoj školi Maglaj. I to bosanski jezik.

“Jer smatram da je to manje više jedan jezik nije problem koji će akcenat biti ili kako će se zvati taj jezik u dneviku ili kako će ga narod zvati hoće li to biti hrvatski srpski ili bosanski. Ipak je lijepo I to što su djeca srpske nacionalnosti povratnici u Maglaj dobili šansu da uče taj svoj jezik jer ne postoji velika razlika što se tiče jezika ali postoji razlika u nastavnom planu i programu”, kaže Deana Ilić, profesorica srpskog jezika.

Mještani Bočinje bošnjačke nacionalnosti, nemaju problem s komšijama. Ali i imaju sa širom zajednicom. Zbog kako kažu prakticiranja vjere, fizičkog izgleda, predrasuda i grešaka pojedinaca koje se pripisuju kolektivu.

“Ja više ne znam šta trebamo mi da uradimo da bismo dokazali da nismo ono kako nas neki dožovljavaju. Neka mi neko kaže šta ja treba da uradim da bih ja prema mišljenju tih nekih osoba, ili nekih službi bio normalan? Ako je zakonom dozvoljeno, a jeste da svaka osoba ima pravo da ispovjeda svoju vjeru ne uzurpirajući druga prava – ja mislim onda da mi to radimo po zakonu”, navodi Enes Imamović iz Bočinje.

Različitosti ovdje nisu bile problem. No ono što jeste i to zajednički većine mještana Bočinje – kako preživjeti od danas do sutra. Međunarodne institucije su prepoznale njihove napore za zajedničkim životom. Podržavaju ih. Domaće vlasti, kako kažu, za njihov život, probleme, rješenja i svakodnevnicu – ne pokazuju preveliki interes.