Zanzibar. Tog jutra sam se probudila prije 6 sati. Kao i uvijek kad se to desi, znam da Univerzum ima nešto posebno da (is)poruči.

Spremila sam se brzo i istrčala. Počela sam hodati po nepreglednoj pustoj plaži, blagosiljajući svaki korak i slobodu koja se (pro)nalazi u šumu okeana, šuštanju palminih listova i bosim stopalima koja gaze mekani pijesak.

Piše: Naida Kundurović

Savršeno mjesto za meditaciju i zahvalnost za život koji protiče kroz mene. Nakon što sam otvorila oči, nakon povlačenja u sebe i stapanja sa Izvorom, nastavila sam hodati.

Nedugo zatim, ugledala sam njih dvoje. Prvo što mi je zapalo za oko je predivna djevojčica obučena u moju omiljenu boju. Smaragdna zelena joj je savršeno pristajala.

Inače, u mnogim afričkim državam običaj je oblačiti djevojčice u što raskošnije haljine jakih boja, vjerovatno kao svojevrsni inat teškom životu. Divan običaj ako mene pitate. Ta haljina je toliko nestvarno izgledala usred pješčane plaže da nisam mogla odvojiti pogled od djevojčice.

Prišla sam im sa tradicionalnim Jambo pozdravom. Otac se osmjehnuo i pozdravio me. Pričao je engleski i odmah sam osjetila njegovu dobru auru, dok me je djevojčica ispitivački posmatrala. Isa i Manja Simai.

Kroz razgovor sam saznala da svako jutro obližnjem hotelu isporučuje školjke jaja i limuna koje uzgaja. Žena mu je ostala kući sa tromjesečnom bebom, dok on sa starijom djevojčicom obilazi hotele. Manja se u međuvremenu nekoliko puta doboko nakašljala. Isa me pogledao i blago upitao da li slučajno imam neke lijekove za kašalj.

Ovdje su lijekovi skupi, govori mi i spušta pogled. Bez razmišljanja se okrećem i koračam prema bungalovima. Kada sam se za nekoliko trenutaka vratila sa rukama punih lijekova, Isa me je sa čuđenjem gledao.

Počela sam objašnjavati za šta služi koji lijek i pisati kratke upute na kutijama. Ponavljao je za mnom, bez greške.

”Koliko malo je potrebno da bi se ljudi usrećili?”

Kada smo završili gurnula sam mu u ruke nešto novca i nasmijala se. Stajao je onako zbunjen, očiju punih čuđenja i prozborio:

”Ne znam šta da kažem. Ovo nikad niko nije uradio za mene.”

Ne zaboravite, ovo je crna Afrika i bijelci se još uvijek gledaju sa strahopoštovanjem. Odgovorila sam da su me roditelji od malena učili kako uvijek trebamo pomoći onima u nuždi i da boja kože aspolutno nije bitna.

Bitno je samo ono što nosimo ovdje, pokazavši prvo na njegovo, a onda i svoje srce. Isa me je otvorenih usta slušao i oči su mu se skoro ispunile suzama. Kako se zoveš, odakle si, pitao me je.

Molim te, budi gost u mojoj skromnoj kući. Pozovi sve svoje prijatelje, dozvolite da vas ugostimo. Duboko dirnuta tim pozivom, kao najvećim činom ljubavi i poštovanja, počela sam osjećati knedlu u grlu. Gledala sam tog dobrog i vrijednog čovjeka pred sobom, dok su me oči peckale. Koliko malo je potrebno da bi se ljudi usrećili?

Nephodni lijekovi za kćerku, pokoji dolar i iznad svega: udijeljenja pažnja, osmijeh i iskazani interes za život koji živi. Isa je nastavio dalje isprekidano pričati, više sebi u bradu. Kad bi svi ljudi bili takvi.. svijet bio nam svima bio ljepše mjesto.

Kao da si došla odozgo, pokazivao je rukom na nebo. Ne vjerujem da se ovo dešava, mrmljao je. Boreći se da ne zaplačem pred njima, brzo sam ih zamolila da stanu u kadar i poziraju pred motorom. Pisat ću priču o vama, novinar sam, govorim im slikajući.

Malena Manja mi tada prilazi sa ispruženom rukom i govori Asante dada, što na svahiliju znači Hvala drugarice. Dok ovo pišem, oči mi ponovo mijenjaju boju i prisjećam se kako svi živimo pod istim nebom, ali nemamo iste sudbine, vidike i šanse. A ja nosim sa sobom Isu i malenu Manju u čarobnoj zelenoj haljini gdje god da pođem.