Građani opet preuzimaju obavezu države. Ovaj put riječ je o migrantima. Nekolicinu njih prihvatili su članovi omladinske organizacije "Tempo" iz Vogošće, kako bi im na nekoliko dana pružili utočište. Nisu ni slutili da će njihov centar preko noći postati alternativno migrantsko sklonište.

Krajem decembra je omladinsko udruženje za humanitarni rad “Tempo” otvorilo vrata za nekolicinu migranata – da ih sklone od zime na tek nekoliko dana. Ni slutili nisu da će na vrata kucati jedan po jedan i da će ova uskoro kuća postati – migrantsko sklonište.

Dvije prostorije. Deset kreveta. Zajednička kuhinja i zajedničko kupatilo u kući koja čak nije ni namijenjena da bude smještaj izbjeglicama. No, preko noći postala je dom za 16 osoba. Ako nema mjesta na krevetima, spavaju na – alternativnim ležajima.

“Da, želimo ostati ovdje. Ali, imamo brojne probleme. Nisu obnovili naše papire, papiri su nam istekli. Ne daju nam smještaj. Kako onda da ostanemo, to je veliki problem? Granična policija nas je uhvatila, dala nam papire, adresu za azilantski centar, ali kad god odemo tamo, kažu nam da ne možemo ući, da nema mjesta…”, kaže za N1 31-godišnji Pakistanac Muhamed Ajaz.

Nazim stigao među prvima iz Tunisa.

“Ljudi poput mene, koji su imali posao, ljudi sa diplomom, su nezaposleni. Ja sam 10 godina radio u hotelu u Tunisu, a sad više nema posla u toj branši zbog terorizma u hotelima. Šta ću tamo? Nemam posao. Zašto Amerikanci, Francuzi, mogu ići gdje hod hoće, a ljudi iz Tunisa, Alžira, ne mogu ni mrdati? Zašto?”, kaže 31-godišnji Tunižanin Nizam Kidiri.

Mediteran, od turske do grčke obale, preplovio u gumenom čamcu. Na izbjegličkom putu, Tužinan poželio Bosnu zvati domovinom.

“Šta ja znam hoće li mene policija uhapsiti. Kao da ja znam zakone ove zemlje. Šta da radim, gdje da idem, nisam poželjan nigdje na ovoj planeti. Zašto? Baš sam tužan i tako razočaran u ovaj svijet…”, navodi Kidiri.

Predsjednik udruženja u šoku. Za migrante je doznao na Facebook profilu imama Muhameda Velića. Velić ih je prvi primio u džamiji, a u Tempu željeli priskočiti u pomoć, ne sluteći dimenzije problema:

“Nismo imali ovo iskustvo nikada do sada i zaista smo se našli u jednoj teškoj situaciji gdje ne znamo kako da izađemo iz te situacije. Svaki dan nam dolaze nove izbjeglice. Mi nismo njih željeli da primimo u centar dok ne pribavimo dokumentaciju , kako bismo pred zakonom države bili čisti. Svi su uredno prijavljeni”, navodi Emir Sulejmani, predsjednik Udruženja “Tempo”.

Nestaje novca, nestaje snage. Treba svega, pa i stručne pomoći, otkrivaju u “Tempu”:

“Jedan od izbjeglica se zatvorio nije htio tri dana da izađe. Pitali smo ga šta je razlog – jedan njegov brat je poginuo u Siriji…”, poručuje Sulejmani.

Pitali smo i državne predstavnike, zašto humani građani rade njihov posao:

“Azilantski centar u Trnovu ima 154 mjesta i svi su kapaciteti su popunjeni – i više od toga. Tu smo prekršili pravila i standarde na koje smo se obavezali, jer u svakom centru morate imati odvojene cjeline – za ranjive, kategorije, porodice sa djecvom, muškarce… Mi smo sad došli u situaciju da smo redali jedne, druge, treće…”, kaže Mario Baotić, pomoćnik ministra sigurnosti.

Kakva će biti sudbina ovih ljudi još je pod upitnikom. No nema sumnje u to da su humani građani, još jednom, preuzeli obaveze vlastite države.