Traženje nestalih u BiH potencirano je odlukama Međunarodnog krivičnog suda. I taj proces ide sporo i sve je više onih koji umiru, a ne dočekaju da pronađu najmilije.

Hajra Ćatić zadnji put glas svog sina Nine čula je kada je, kao novinar, uživo na radiju, vapio za pomoć Srebrenici. Već 20 godina pokušava pronaći njegove kosti koje su skrivene negdje u miniranim šumama Srebrenice.

“Živim od 11. do 11. jula. Sve mislim, hajde, ove godine ću ga ukopati, pa ove, pa ove. Ja ne znam, nemam snage više. Nema kome se nisam obraćala. BH MAC-u, te raznim ambasadama…”, tvrdi Ćatić.

Većina nestalih osoba su muškarci, odnosno 87 posto, dok su ženski članovi porodica i djeca ostali da se bore za njihova prava.

“Treba se da se stvarno vidi, da se grobnice otvore, da Tužilaštvo nešto radi. Tolike godine veliki broj nestalih još nije pronađen. Tražim muža, tražim djevera, tražim amidžiće. Dosta njih nije još pronađeno”, žali se Rejha Avdić iz Bratunca.

Do danas su identifikovane 23.000 osoba od 31.500 osoba čiji je nestanak prijavljen kao posljedica rata u BiH.

“Vijeće ministara BiH u svakom slučaju mora poduzeti sve korake da se ovaj proces nastavi. Pod tim, prvenstveno mislim na jačanje Instituta za nestale osobe BiH koji je zapravo jedini dogovor za nastavak ovog procesa i njegovog okončanja”, istakao je Matthew Holliday, Šef programa za zapadni Balkan ICMP-a.

BiH mora istražiti i nove mogućnosti pronalaska grobnica, sistematski pregledati mrtvačnice i ojačati forenzičke kapacitete. Do tada će Ćatić i Avdić i dalje nestrpljivo čekati svaki 11. juli.