Tokom hladnih januarskih dana traži se mjesto više u prihvatnim centrima. Jedinstven registar onih koji se nalaze u stanju socijalne potrebe ne postoji, ali da je svakim danom situacija teža svjedoči broj onih koji dolaze u Gerontološki centar u Sarajevu tražeći privremeni krov nad glavom, topli obrok i napitak.

Krov nad glavom izgubio je nakon razvoda. Od tada Haris Šegalo, bivši borac, najčešće je spavao pod vedrim nebom, ili privremeno kod prijatelja. No, vremenom biva odbačen od sredine, koja je, kaže, teže nego on prihvatila činjenicu da je postao beskućnik.

“Nisam jeo neka dva, tri dana, ništa nisam okusio. Isto nisam spavao možda neki sat i po, dva ukupno. Dva, tri dana. Sve je to koliko sam prihvaćen u društvu, u svojoj okolini, u kojoj se krećem”, kaže Šegalo.

Toplu sobu, jelo i napitak, danas je ponovo, po ko zna koji put zatražio, privremeno, u prihvatnom smještaju Gerontološkog centra u Sarajevu.

“Meni su najvažnijam sad, evo, ovdje kako sam došao, tri obroka, spavanje i mir”, dodaje Šegalo.

No, nije trajno rješenje. Obraćao se kaže nadležnim, no bez pozitivnog odgovora.

“Ovdje ima, prihvatili su me, znači ima dobrih ljudi. Tamo sam svuda bio odbačen, svuda, od svakoga. Opet kažem optimista sam, iako sam već bio odustao. I uvijek je, kažu neki pjesnici, želja za opstankom jača od smrti. (Time se vodite?) Time se vodim. Treba se boriti. Lako je odustati”, poručuje ovaj čovjek.

Da ne odustanu bodri ih i nekolicina socijalniih radnika zaposlenih u Gerontološkom centru. Kapaciteti nisu dovoljni za sve one koji su u potrebi.

“Sve su teža vremena, ljudi sve teže žive. Dolaze iz raznih razloga, potpuno fizički sposobni ljudi, koji su sposobni i spremni i da rade, međutim, država ne može ponuditi rješenje, da im ponudi posao. Primjetimo da je povećan broj tokom cijele godine, kapacitet je sada pun, ali isto tako, tokom cijele godine imamo popriličan broj korisnika, nekih 15,19, eto kažem 21 u prosjeku, koji je, ja mislim, sada najveći prosjek u toku cijele godine. I taj izgled rast, intenzitet se nastavlja”, tvrdi Sanela Đešević, stručni saradnik za edukaciju.

BiH nema jedinstveni registar osoba koji se nalaze u stanju socijalne potrebe. Stoga je upravo veliki broj onih koji nisu evidentirani. Ilija Bešić još je jedan u moru primjera koje zatičemo na ulici. Jedini oslonac u životu su mu dobri ljudi, poput onih u pučkoj kuhinji.

“Ima dobrih ljudi koji mi pomognu, ovako hrane, sve. Spavam na ulici, pod stepenicama spavam. (Koliko obroka dnevno dobijete?) Pa svaki dan idem, osim petka, ovdje. Evo hljeb, riža, naprimjer riba”, otkriva Bešić.

Živi u nadi da će dobiti poziv sa biroa za zapošljavanje. Radio bi bilo kakav posao. Do tada isčekuje i početak novog semestra, jer povremeno zaradi radeći kao model studentima Likovne akademije.