Bill Carter je poznat po dokumentarnom filmu "Miss Sarajevo" koji se sastoji od amaterskog video materijala snimljenog za vrijeme opsade Sarajeva.

Za bh. medije je uspio uraditi intervju sa Bonom Vox iz grupe U2, što je rezultiralo da ova poznata grupa odsvira svoj koncert u Sarajevu 1997. godine.

U ovom ekskluzivnom intervjuu detaljno je govorio o svojim iskustvima u ratnoj Bosni i Hercegvini i ljubavi prema gradu Sarajevu.

N1: Bill, dobro veče i hvala što ste s nama!

Carter: “Hvala na pozivu, zadovoljstvo je“.

N1: Bill, toliko je tema o kojima možemo razgovarati i jako je teško ograničiti se na samo pojedine, stoga krenimo ispočetka. Da podsjetimo naše gledaoce, vratimo se u vrijeme kada ste odlučili da dođete u Bosnu i Hercegovinu i šta je pozadina te odluke u ‘90.?

Carter: “O, čovječe! To je veliko pitanje i to je skoro i tema moje knjige! Volio bih da mogu rei da sam imao neki fantastičan plan, ali zaista nisam. Stigao sam u Hrvatsku, u Split u martu 1993. Znao sam da sam želio biti uključen, znao sam da sam želio učiniti nešto, ali nisam znao šta je to tačno značilo. Bio sam naivan misleći da mogu nešto učiniti, što je dobra osobina, ali nisam znao kako, pa sam se upetljao u cirkus koji je u to vrijeme putovao prema Sarajevu. I kao što svi znamo, put iz Splita prema Sarajevu u to vrijeme je bilo vraško putovanje! Tako sam ušao i da budem potpuno iskren, bio sam tu dvije sedmice, dostavljao hranu i to je bilo to. Onda sam pomislio, u redu, otići ću, jer sam se osjećao bespomoćno, nekompetentno. I mislio sam otići, i mogao sam otići i nikada se ne vratiti, ali tada sam upoznao Lejlu i Selmu koje su u mom filmu, što je bila prva konekcija s ljudima u gradu. I kada sam se povezao s njima i njihovom porodicom, počeo sam se povezivati s više ljudi“.

N1: I uvidjeti širu sliku?

Carter: “Da, vidio sam širu sliku, počeo sam se edukovati o tome šta se događalo, o tome šta osjećam. Mislim, ne mogu sada da odem! Šta, da odem kući? U tom momentu sam bio toliko involviran da sam znao da neću napustiti sve dok ne shvatim šta i kako! I počeo sam da snimam vrlo jedonstavne snimke, nisam imao nikakvu pravu iluziju da bih snimio film, jer u to vrijeme je bilo jako skupo snimiti film. A, ja čak nisam ni znao šta bih s tim snimcima, samo sam želio snimati ljude“.

N1: Dakle, to je Vama došlo vrlo prirodno da uzmete kameru i sniamte oko sebe. Šta Vam je prolazilo kroz misli kada ste vidjeli zločine koji su se dešavali za vrijeme opsade Sarajeva? Jer, kada ste stigli u Sarajevo, odlučili ste, dakle, ostati građanima inspirisani činjenicom da su pokušavali održati život koji su imao prije opsade?

Carter: “Da, nije trebao mnogo od tog momenta. Znate, kada stignete, sve je nestvarno. U smislu, ljudi hodaju, ali onda ne hodaju ovamo, ne shvaćate to odmah. Onda se suočite s činjenicom, pa ti ljudi su nevjerovatni, rade normalne stvari, što je jako teško. A, onda se bojite. Duboko u sebi, preplavljeni ste činjenicom koliko je zajednica uključena tada, u umjetnost, u pomaganju jedni drugima, i zanli ste da postoji vanjski pritisak, taj vrlo nacionalistički vanjski pritisak, neonacionalizam, koji je tako forsiran na grad, kao i drugim mjestima u Bosni. I da vidite da su se ljudi tome opirali bez obzira na njihov etnicitet, religiju, bilo je jako inspirirajuće, da budem iskren. To je razlog zbog kojeg je toliko ljudi došlo u Bosnu da pomogne. To je nevjerovatna, moćna, zadviljujuća sposobnost oduprijeti da takvoj vrsti nacionalizma, kojem se mnogi ljudi lako predaju. To je bilo vrijedno svega što sam mogao dati od sebe. Da budem baš iskren, bio sam kvalificiran da budem to što jesam u to vrijeme na svojstven način, i to na mjestu koje je haotično, na kojem morate biti snalažljivi.. Kao što znate, Bosanci imaju vrlo brz, mračan humor, neće trpiti Vaše gluposti. Morate biti tvrdokožac…“

N1: Šta ste to vidjeli u Sarajevu, a što Vas je najviše dotaknulo, a šta najviše fasciniralo, osim, evo, činjenice da su građani bili tako otvoreni prema Vama?

Carter: “To je čak dovoljno da me fascinira! Kada provede neko vrijeme u ratu, shvatite nešto! I ovo nije mala stvar! Ako zadržite humor u najmračnijim vremenima, to je nevjerovatno moćna ljudska otpornost! I, slušajte, sreo sam ja i ljude koji su izgubili duh i koji su se skrivali tri godine, ali toliko je i onih koji su ga zadržali, nastavili posjećivati umjetnost, nastavili su, nastavili ići na muzičke događaje, imam mnogo prijatelja muzičara. Nisam nikada mogao ni sanjati da je takvo što moguće. Bio sam tu i tamo u zonama konflikta širom svijeta, kao slobodan putnik, ali nikada ovako!“.

N1: Da li mislite da je to ona osnovna ljudska želja i volja za preživjavanjem takvo što?

Carter: “Da! To je dobra poenta! Mislim da instinkt za preživljavanje Vam kaže da ako, naprimjer, sjedite na kauču depresivni i uplašeni, da to ne budete! Zato treba biti i sarkastičan sa svime što se dešava i podijeliti to malo s prijateljima da bi preživjeli. Smijeh je vrlo moćan alat otpora ljudske prirode. Mislim da Bosna upravo to predstavlja!“

Ostatak intervjua pogledajte u videoklipu ispod.