Većina višečlanih porodica u Bosni i Hercegovini svakodnevno se suočava sa brojnim problemima. Ali, kroz šta sve prolazi samohrana majka Fahreta Gerović u Srebrenici sa svojih petero djece, to samo ona zna.
Otkako je suprug napustio prije dvije godine, sama vodi brigu o svemu. Ona je i otac i majka svojoj djeci.
“Samo nek’ su mi djeca živa i zdrava, pa ću se za sve izboriti“, priča Fahreta.
Godinama je ova žena strahovala za krov nad glavom, nije imala ništa svoje. A, onda se jedna majka sažalila na njenu djecu i poklonila im dio svoje zemlje kako bi imali gdje da žive.
“Fahretu ranije nisam poznavala. Na jednom od sastanaka Udruženja čula sam za njen slučaj i nešto me steglo oko srca, nisam mogla da dišem. Bilo mi je žao te djece i ja sam rekla da ću joj pokloniti zemlju koja će jedan kroz jedan njena tako da joj je donacijom mogla biti izgrađena ova kuća. To sam uradila za zdravlje svoje djece i unučadi“, kaže Nezira Sulejmanović.
“Ni ja nisam poznavala Neziru i nisam vjerovala da će ona meni dati tu zemlju. Međutim, ona meni ne samo da je dala tu zemlju na kojoj se sad nalazi moja kuća nego mi je pomogla i oko prevoda plativši 1.200 KM troškove”, rekla je Fahreta.
Ova skromna žena zahvalna je na svemu što je dobila, ali ipak njeni problemi time nisu riješeni. Kuća u kojoj živi nema kupatilo, a i struja i voda koje koristi nisu njeni nego joj opet Nezira izlazi u susret i pomaže koliko može.
“Struju mi daje žena preko svog sata, kad imam novac ja platim, a kad nemam, ona mi isključi. Vodu isto nemam, kad ona ima viška u bazenu onda meni da, kad nema snalazimo se. Od 35 maraka dječijeg dodatka nekad platim struju, ali onda nemam djetetu za autobusku kartu do škole, ako dam njemu za kartu, onda moram da se zadužim za struju i tako petljamo. Uvijek imam nekog duga“, kaže Fahreta Gerović.
Za hranu i struju je najteže obezbijediti novac, ali i nedostatak kupatila ovoj porodici predstavlja veliki problem.
“Kupamo se u koritu. Djeca su već velika, ako sin treba da se spremi za školu, mi moramo izaći napolje. Ako kćerka treba da se okupa, opet moramo izaći jer oni su već tinejdžeri, to je posebno teško“, priča Fahreta.
Ćazim pomaže majci, a i Nermina, nakon što zbog loše finansijske situacije nije imala mogućnost da upiše srednju škol. Nermina radi sve kućne poslove kako bi majci koliko-toliko ublažila ionako tešku svakodnevnicu.
“Nije mi teško da cijepam drva, ali mi je teško kad nemam za kiflu i sendvič, a moji drugovi imaju. I teško mi je što nemam patike i odjeću za školu“, kaže Ćazim.
Nermina, iako se ne žali na svoj položaj, kaže kako su joj drugarice pričale kako je lijepo ići u srednju školu.
“I ja bih voljela da završim bar hemijsku. Kad god pričam sa nekim od prijatelja koji idu u školu, poželim da i ja jednog dana nastavim školovanje“, govori petnaestogodišnja Nermina.
Kćerka Hamzija Tursunović, koja i sama ima dijete, kaže da sad potpuno razumije svoju majku.
“Ja sad imam svoje dijete i potpuno razumijem majku jer sam u istoj situaciji kao i ona. Teško je kad djeci ne možeš da obezbijediš ono osnovno“, ističe Hamzija.
Ovoj porodici, osim zdravlja i čežnje za boljim životom, sve drugo nedostaje. Ipak, nadaju se da će se naći dobri ljudi koji će riješiti barem dio njihovih problema, baš kao što je to bilo sa Nezirom koja im je poklonila plac na kojem su dobili kakav-takav krov nad glavom.
