Na današnji dan prije tačno deset godina preminuo je Denis Mrnjavac, žrtva vršnjačkog nasilja u Sarajevu. 16-godišnjaka su 5. februara 2008. godine na povratku iz škole u prepunom tramvaju napala trojica nasilnika, brutalno pretukli, a zatim i izboli nožem.

Dan kasnije, Denis je preminuo u bolnici. Denis Mrnjavac je postao simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja u Sarajevu.

Bio je utorak. Sasvim običan dan. U Katoličkom školskom centru, školsko zvono u 18:20 sati označilo je još jedan kraj još jednog nastavnog dana. Bilo je to zvono koje će unutar ovih zidina ostati zauvijek zapamćeno.

”Nastava se završila u drugoj smjeni. Denis je sa svojim prijateljima krenuo kući. Tu se zamrnula jedna slika sve je ostalo isto, život teče na isti način, tramvaji na isti način voze, ali Denisa više nama”, ispričala je Ivana Katavić, pedagoginja u KŠC.

Osim zvona i jedan poziv, jedna majka nikada neće zaboraviti.

‘Sjećam se. Zadnji poziv je bio dvadeset minuta prije tog tragičnog čina. Zvao me pred sami ulazak u tramvaj, razgovarali smo što pripremati za večeru. ..Bezbroj puta sve vraćam”, prisjetila se Denisova majka Ana Mrnjavac.

Bio je to posljedni poziv. Put do kuće, umjesto trideset minuta, pretvorio se u vječnost. Te večeri, ulazak u tramvaj br 3, za tada 16-godišnjeg Denisa Mrnjavca bio je koban. U prepunom vozilu, bez bilo kakvog povoda, tri nasilnika napala su, pretukla i na kraju nožem izbola 16-godišnjeg dječaka. Nakon napada – u Hitnoj pomoći u Sarajevu telefoni su se usijali. Sve linije su bile zauzete – svi su samo panično uzvikivali: izboli su dijete u tramvaju.

”Vjerujte mi, i dan danas iako ne živim u Bosni, plačem kada vidim Denisovu sliku”, prisjetila se liječnica Samra Mangafić koja je tu noć kao dežurna liječnica, prva stigla pružiti pomoć na mjesto strave i užasa.

U tramvaju koji je stojao preko puta Tehničke škole, bio je prazan, svega nekoliko putnika koji su blijedo gledali, mi smo zatekli jednog mladog lijepog momka, između prvih i drugih vrata.

Ovaj slučaj nikada neće zaboraviti.

‘‘Iduća slika koje se sjećam je bila ta u kolima hitne pomoći, sjedila sam iznad glave Denisa, reanimirala ga, dajući vještačko disanje i sjećam se tih riječi da sam protumačila kako ovako lijep dječak da strada, čije li je ovo dijete i znam dok sam sve to radila da su mi sve suze tekle na lice”, prisjetila se Samra Mangafić.

No noć nije uspio prežijeti. Denis je od težine ozljeda preminuo na današnji dan. 10 godina poslije – na mjestu tragedije – Denisova slika, svijeće i cvijeće, kao podsjetnik na jednu prekinutu mladost.

Da je kao što nije, Denis bi danas imao 26. godina. Baš kao i Vedran. Njegov dugogodišnji prijatelj.

‘‘Bolno je. Vrijeme je stalo prije deset godina i svako sjećanje se bazira na taj period kada smo bili djeca, a sada smo odrasli ljudi, ali ostaje taj žal”, rekao je Vedran Ljevarević.

Žal za dečkom koji je tek trebao početi živjeti. Vrata života Denis nije uspio otvoriti. Na hodnicima KŠC danas su neka nova vremena. U učionici 2 C danas sjede neki novi učenici. No jedno mjesto ovdje će dok ova ustanova postojati imati posebno mjesto – mjesto gdje je nekada sjedio Denis Mrnjavac.

Svi koji smo se vraćali u taj razred, prvo bismo pogledali na to mjesto, pozdravili se s tom praznom stolicom kako bismo nastavili nastavu kakva je prije bila.

Izlazili i uvijek se vraćali u učionicu – učionicu gdje će anđeoski pogled i smiješak Denisa Mrnjavca ostati vječno zapisani. Bez obzira koliko novih generacija odlazilo i dolazilo. Ime Denisa Mrnjavaca ovdje nikada neće biti biti zaboravljeno!