Izbjeglički kamp u naselju Tasovčići kod Čapljine izgrađen je davne 1992. godine i jedan je od najdugovječnijih izbjegličkih kampova u Bosni i Hercegovini. Oko 30 porodica živi u jako teškim uslovima. Godinama čekaju na vlastiti dom, većina njih je oboljela, a novca za lijekove nemaju.
Dotrajale limene barake od svega 20-ak kvadrata, naslonjene jedna na drugu, na kaldrmi ispunjenoj rupama i lokvama, dom su raseljenih osoba već više od dvadeset godina. Baka Mara Anđelić u trošnoj baraci živi sama, kaže nema ni osnovnih uslova za život. Posebno teško je u zimskim danima, jer su barake hladne.
“Jedan mi je rođak kupio grijalicu, i kad mi treba pomoć, ja prodajem pape da bih mogla sebi kupiti mlijeka”, priča nam Anđelić.
Život u baraci teško je opisati. Žive, kažu, dan po dan. Svi oni čekaju i maštaju o vlastitom stanu i kući.
“Tuga je što pate, prvenstveno moj sin, pa ima tu još omladine koji su stariji. Pate i kažu kako je živjeti u kući, i sama sam zaboravila. Kad odem kod nekog samo razgledaš i kažeš Bože da li ću ja ovo dočekati”, ističe Amela Maračić.
U prostoru od 20 kvadrata živi i ponekoliko članova porodice, nerijetko im kažu ulaze i miševi. Nekada je ovdje živjelo više od 500 osoba, no polako su odlazili, snalazeći se na razne načine. Ostalo je njih pedesetak, koji izbora nemaju.
S obzirom na to da barake prokišnjavaju, svaka nova kiša stanovnicima ovog kolektivnog centra zadaje muke. Ipak kako kažu, najteže im pada korištenje zajedničkog kupatila koje je u vrlo lošem stanju.
Zimi se, kažu, kupaju na minusu i djeca i odrasli, jer se baraka, u kojoj se nalaze tuš kabine, ne grije.
“Hladno jest, još sam bolestan, daleko mi je do wc-a da se odem okupati”, tvrdi Mate Bušić.
A kako bi se zbrinuli raseljeni i socijalno ugroženi Općina Čapljina u saradnji s Federalnim ministarstvom za raseljene i izbjeglice, te Državnim ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice planira izgraditi 42 stambene jedinice.
“Uloga Općine jeste da uradi svu projektnu dokumentaciju za jednu zgradu koja će imati 42 stana. Dat ćemo besplatno građevinsko zemljište, kao i sve priključke, voda, struja i kanalizacija”, navodi Smiljan Vidić, načelnik Općine Čapljina.
Prognanička priča na čapljinskom području traje dugo, a za ljude koji su ovdje smješteni ovaj kamp je jedini dom koji poznaju. Dok ne dobiju vlastiti krov nad glavom primorani su živjeti u barakama koje su građene za svega četiri ili pet godina.