Stana Srdić i nakon što je u decembru prošle godine proslavila 100. rođendan i dalje čita, hekla i plete, a raduje se ljepšem vremenu kako bi mogla izaći vani i prošetati po dvorištu.
Stana živi sa kćerkom Draginjom Macanović (74) i njenom porodicom u banjalučkom naselju Lauš, a zadovoljna je, jer je “mozak još služi ispravno”, a zdravlje joj je odlično.
Dosadili su joj zimski dani, jer joj je zbog slabe cirkulacije hladno rukama, pa ne može da plete, ali pomalo hekla.
“Čitam malo, pregledam novine. Čitam ovih svojih knjiga, imam ih dosta. Pročitala sam ovo Jevanđelje već pet puta, a ima 500 stranica. Šta ću, uzmem pa čitam”, ispričala je ona.
Štapovi i mobilni telefon uvijek pri ruci
Uz njeno uzglavlje nalaze se tri štapa i mobilni telefon, koji redovono koristi pošto joj većina djece ne živi u Banjaluci.
“Imam evo tri štapa, mogu do WC-a otići, mogu izaći vani kad je lijepo vrijeme sa štapovima”, priča ona.
Stana Srdić rođena je 1917. godine u selu kod Kulen Vakufa, 1917. godine. Nakon što joj je prvi muž nastradao, preudala se i živjela u Petrovcu do 1995. godine, nakon čega je izbjegla u Derventu. Živjela je jedno vrijeme i u Kotorskom, a u Banjaluci je u proteklih desetak godina.
Preživjela je dva rata, rodila desetoro djece, mnogo je radila i život joj je kaže bio “svakakav”, ali se ne žali.
“Radila sam, i šta god sam radila, pjevala sam i radila. Nisam nikad bila tužna. Podigla sam djecu, rodila, nisam išla ljekarima, sve sam porodila bez ljekara, bez babica, sama”, kaže ona.
Na pitanje u čemu je tajna njenog dugog života, odgovara da ne zna.
“Težak je dug život, da sam u svojoj kući bila uvijek, bilo bi dobro, ovako, koliko sam kuća promijenila, i sada sam kod kćeri i zeta, dosadilo mi je”, rekla je Stana Srdić.
Vremena su, kako kaže, danas drugačija. Njoj ništa nije bilo teško raditi i sve joj je bilo kako treba.
“Nema posla koji nisam radila, sve, i kopala i orala i žela i sve sam radila”, prisjetila se ona.
Stana, koja je znala sama zaklati i pripremiti ovna za kosce, nema mnogo razumijevanja za današnje žene.
Najviše jela kupus, pasulj, puru
“Gledam ih sjede, puše i piju kafu, ne rade ništa, čeka da joj čovjek zaradi i donese. Ja nisam čekala, nego sam radila kao rob što se kaže”, kaže Stana Srdić.
I danas bi voljela da može raditi ali zbog godina osta joj je samo ručni rad. Sa ponosom je pokazala stoljnjake koje je isheklala, te je ispričala kako njnog heklanja ima svugdje po svijetu, jer su nešto odnijela djeca, a nešto i prijatelji.
“Kad je svetac, čitam, kad je radni dan, onda pletem i heklam. Vid me još služi, a imam i naočale”, priča Stana.
Tokom života najviše je jela “seljačku hranu – kupus, pasulj, puru, mlijeko kiselo i slatki kajmak…”, a i sada voli da jede, ali ne može nego jednom na dan.
“Ja sam jutros pun tanjir graha pojela izmrvila kuruze, ništa mi ne smeta”, kaže ona.
Penzioner je od 1982. godine, a najžalije joj je što smatra da je teret kćerki koja brine o njoj, a nije dobrog zdravlja.
Čita i “Robinzona Kruzoa”
Na dohvat ruke, osim ručnih radova, Stana čuva ikone i knjige, a među vjerskom literaturoma odudara “Robinzon Kruzo” Danijela Defoa. Ovu knjigu pročitala je jednom, a sada je počela ponovo, jer tako radi sa svim knjigama koje dobije: prvo ih pročita jednom, a onda ponovo da bi upamtila ono što je zanima.
“Puno je bio sam u pustinji, brod je udario u kamen, raspao se, a mornari izginuli i on je ostao sam. Uspio je zametnuti divlje koze i vratio se kući živ”, prepričala je Stana u kratkim crtama ovaj avanturistički roman.
Stana ima 19 unuka i 20 praunuka, ali je većina njene porodice u inostranstvu, pa je obilaze barem jednom godišnje. Njena unuka Ranka Galić, Draginjina kćerka, koja živi u Banjaluci, ispričala je da je cijela porodica ponosna na baku.
“Težak život je imala, dva rata preživjela, svašta, nije bilo jednostavno puno djece, život na selu… Još uvijek je dobra, nije senilna, pričljiva je, plete, čita, hekla pokretna je”, ispričala je Stanina unuka.
Ona smatra da je Stanin život bio zanimljiv, ali težak toliko da ga današnje generacije ne mogu ni zamisliti. Koliko je Stana vrijedna, prema riječima Ranke Galić, najbolje pokazuje činjenica da bi i sada ona rado išla na selo, da radi, ali da je zbog toga i preživjela više od vijeka.
“Mislim da su rad i pozitivan stav o životu jedino što čovjeka može da održi. Ne treba biti negativan, ja sam isto kao ona pozitivna, ne bojim se rada… Najlakše je kukati, žaliti se, svi mi imamo problema, ali treba se nositi sa problemima na pozitivan način”, kaže Ranka Galić.
