Bitno je shvatiti da ljudi ne odlaze samo iz ekonomskih razloga, mnogi su drugi razlozi koji ljude potiskuju iz njihovih prostra, kazao je za N1 episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije.

U 9 sati služite liturgiju, koja će biti vaša glavna poruka?

S obzirom da služimo u Prebilovcima govoriću o smislu krsta i ono što krst sa sobom nosi – stradanje. Ako ne prihvatimo krst i stradanje u ovom životu teško da možemo imati pravu radost vaskrsenja. Druga tema o kojoj ću nakratko govoriti je o tome kako je Kain ubio brata Avelja. Bog je upitao Kaina gdje ti je brat, na što se Kain razljutio i razbjesnio. Kroz historiju i kroz vrijeme će biti postavljeno možda i pitanje Avelju gdje ti je brat. Bitno je da probudimo odgovornost kao što je Bog probudio odgovornost kod Kaina, ali i kod Avelja, bez obzira što je jedan ubio, a drugi ubijen – jedan za drugog imaju odgovornost.

Imamo li odgovornost prema svojim komšijama?

Navikli smo da postavljamo stvari tako da tražimo tuđu odgovornost prema nama, a kad dođe do naše odgovornosti lične, nacionalne ili vjerske onda mi bježimo od te odgovornosti. To je praiskonski ljudski grijeh. Tako je bježao Adam, tako je bježao Kain, a od odgovornosti se ne može pobjeći.

Koji su običaji vezani za Vaskrs?

Svi običaji koji se provode izvan, ali i unutar crkve, u vrijeme Vaskrsa upućuju na to da trebamo se podsjetiti da smo pozvani na život. Ono za što se borimo, što čuvamo, što je naša svetinja je život i u tom smislu svaki atak na nečiji život je grijeh. Poruka svakog vjerskog praznika je buđenje naše svijesti o svetinji život.

Kako da ta poruka živi svih 365 dana u godini?

Mislim da je potrebno dublje sagledavati, a ne samo ‘ajde da ispoštujemo običaj. Moramo više zaranjati u naše duše i umove i da se preispitujemo da li stvari samo radimo formalno. Veliki je problem zato što ljudi misle da je samo bitno ispunjavanje forme i da je to uredu. Odmolio sam, otklanjao sam, ofarbao jaja, ispoštovao sam taj praznik,a zaboravio sam suštinu tog praznika. To je samo forma, ali nije suština, srž. To su vam kao znakovi na putu, koje naravno morate poštovati ako hoćete doći bezbjedno do cilja, ali to ne znači da ste dobar vozač. To je kroz vjekove bila loša osobina religioznih ljudi da misle ispunio sam formu i sad Bog treba meni učinit dobro. Bog gleda naša srca i mnogi ljudi ispune formu, ali se u njihovim srcima ne događa ništa. Riječ svih svetih pisama je da trebamo ispitivati svoj srca.

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom uoči Vaskrsa pozvao je na poštivanje čovjeka, ljudi i naroda. Kazao je i poručio da je Vaskrs praznik duhovne radosti i veselja i to ne samo za hrišćane. Slažete se s ovim?

Apsolutno, to je dobra misao, tako je kod nas u Bosni i Hercegovini uvijek bilo. Jednako smo poštovali praznike svih. To je bilo nešto što se moglo nazvati pravom odgovornošću i hrišćana i muslimana, koji su živili jedni pored drugih. Naročito se vodila briga da se ispoštuje praznik onoga drugog. Nažalost, došlo je do raznih poremećaja i u tom smislu smo mnogo izgubili.

Čini se da se ljudi na ovim prostorima kao nikada ranije deklarišu kao vjernici, ali da čovjek čovjeka, s druge strane, sve manje poštuje?

To je problem. Karakteristika ljudi koji govore ja sam grešan pred Bogom je da vrlo često ne misle da su to, nego misle da će deklarativnom izjavom riješiti taj problem. Čovjek mora u sebi da sagori ono što je loše, a da pusti da procvjeta ono što je dobro. Mislim da naše deklarativno izjašnjavanje da smo vjernici pravoslavci, katolici, muslimani ništa ne znači ukoliko ono nije potvrđeno životom, ukoliko nije potvrđeno djelom. Zbog toga je Isus Hrist do dana današnjeg ostao specifičan zato što je svaku svoju riječe potvrdio djelom, svojim dobrovoljnim prinošenjem na žrtvu. Mislim da nam danas nedostaje to naše žrtvovanje.

Koliko ima zloupotrebe religije kod nas?

Zloupotrebljava se, ali nemam neki osjećaj da se mnogo i često zloupotrebljava. Primjetio sam da su ljudi nekako pomisli da je vjera neka magija i da će samim time što kažu da su vjernici postati dobri. Ako kažete da ste vjernik ne znači da ćete automatski to i biti.

Suočavanjem sa prošlošću?

To je jako dobro pitanje, to je suštinsko. Ne možemo ići dalje ako se ne suočimo sa prošlošću. Ljudska osobina, odnosno slabost je da ljudi pokušavaju pobjeći od tog suočenja, od te istine. Svako od nas voli da čuje kako je njegov predak bio divan čovjek. Ponekad moramo saznati da je naš pradjed bio u nekim trenucima slab, loš. Jako je važno da sagledamo kroz prošlost sebe onakvim kakvi jesmo, a ne kakvi bi mi voljeli da budemo. U sadašnjosti moramo postaviti dobar temelj za budućnost, koja je glavni cilj, ali bez suočenja sa prošlosti nećemo se moći pravilo usmjeriti ka budućnosti.

Mladi odlaze, sve je veće nezadovoljstvo. Kako pomoći?

To smo govorili više puta ovih dana i svi uviđaju da je to jedna nova pojava. Otvaranje zemalja u Zapadnoj Evropi prosto privlači ljude i to je nemoguće spriječiti. Bitno je shvatiti da ljudi ne odlaze samo iz ekonomskih razloga, mnogi su drugi razlozi koji ljude potiskuju iz njihovih prostra. Ovdje me još uvijek sreću ljudi na ulici i pitaju hoće li biti rata. Ljudi se boje da li će mu dijete biti ubijeno, ranjeno ili u logoru i zbog toga ljudi odlaze. Nije nikome lako ići u nepoznati svijet, ali se tamo osjećaju bezbjedno, a onda dolaze stvari kao što su pristojni uslovi za život, zdravstvena zaštita…i normalno je da ljudi tako nastupaju.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.