U Srebrenici je obilježena 25. godišnjica zločina nad bošnjačkim civilima. Dvanaestog aprila 1993. godine, četiri granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske, ubile su 105, a ranile 100 osoba.

Tragedija se dogodila samo nekoliko dana prije proglašenja Srebrenice zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda.

25. godina nakon tog kobnog, proljetnog 12. dana mjeseca travnja 1993. godine, Hasan Hasanović ponovno je na igralištu strave i užasa. Dječija igra, smijeh i radost na ovome mjestu u jednom trenutku pretvorili su se u pravi pakao. Četiri granate ispaljene s okolnih brada, ovdje su u jednom trenutku prekinule živote 74. osobe.

“Četiri metra ispred mene. Vidio sam dim, eksploziju. Dvije minute sam bio u nesvijesti, budim se, vidim da dječaci koji igraju nogomet su mrtvi, iznad mene djeca, nemaju ni ruku ni glava ni nogu…Oni koji su bili živi su vrištali, to je bio dim, kaos…. Kao deveti krug pakla”, ispričao je Hasan Hasanović.

Na istome mjestu gdje danas sjedi kao odrastao čovjek, tada je sjedio kao šesnaestoogodišnji dječak, dječak koji je toga dana, za razliku od mnogih, imao sreću da preživi.

“Velika sreća, ali mi koji smo preživjeli, ako kažem da je kazna, ali ostali smo živi da pričamo što se dogodilo, to je sreća, ali teško je naći unutarnju sreću s obzirom na tragediju koju smo preživjeli”, rekao je Hasanović.

A ovaj napad Vojske RS-a nije preživjelo ukupno 105 osoba. U sjećanje na sve njih – danas na ogradi obnovljenog igrališta ruže i karanfili, kao podsjetnici na nevino stradale civile. Među njima je bio i otac Melihe Smajic.

“Osjećaj je isti kao i svakog dana. Ja ovdje živim radim, moje dijete se ovdje igra, ali to je naša sudbina i s ovim posljedicama moramo da živimo”, kazala je.

A 12. travnja zauvijek je promijenio i život Fikreta Ibrahimovica. Zajedno sa prijateljicom ovdje je poginula i njegova tada sedamnaestogodišnja kćerka. Danas bi imala 42. godine.

“Teško je to bilo, ne sjecam se rastanka s njom. Otišao sam, vratio se i našao ju mrtvu kući. Tu sam ju noć po mraku ukopao, tu noć nisam sapvao… 12. april ovdje, 11 juli Potočari, imao sam ukop i dva sina i tada sam pao u nesvijest.”

Ovo igralište danas je u Srebrenici mjesto susreta i igre neke nove generaije, djece koja da nije spomen ploče i cvijeća ne bi ni znala da su na ovom nekada igralištu mnogi i njihovi vršnjaci, prije 25 godina ovdje dječiju igru platili na najgori mogući način – vlastitim životima.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.