Sinovi i kćerke ljudi optuženih za ratne zločine na Balkanu otkrivaju kako su im haške optužnice promijenile život – i zašto ostaju lojalni svojim očevima.
Tog proljetnog dana, tada dvadesetšestogodišnja Biljana je žurila u stan svojih roditelja da im donese radosne vijesti. Nekoliko dana ranije saznala je da je u drugom stanju, a odmah potom se krišom udala za svog momka.
Međutim, i njen otac Mićo Stanišić imao je saopćiti porodici jednu važnu vijest. Istog jutra, u martu 2005. godine, Tribunal u Haagu je objavio da je protiv Stanišića podignuta optužnica za zločine protiv čovječnosti počinjene u vrijeme kada se nalazio na poziciji ratnog ministra policije bosanskih Srba.
“To je bio najtraumatičniji dan u mom životu“, kaže Biljana.
Tu večer Biljana je provela kod kuće, uplakana, dok se njen otac pripremao za prvu noć u zatvorskoj ćeliji u Holandiji, gdje je trebao odgovarati za progon, ubistva i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovni od strane srpskih snaga tokom 1992. godine. Prema navodima podignute optužnice, bio je odgovoran za to što nije spriječio ratne zločine koji su otjerali u smrt više od 1.700 ljudi.
Osam godina kasnije, zajedno s još jednim visokim zvaničnikom bosanskih Srba, osuđen je na 22 godine zatvora zbog učešća u “udruženom zločinačkom poduhvatu” s namjerom da se “muslimansko, hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo trajno ukloni sa teritorije buduće srpske države”. Sada čeka odgovor na žalbu protiv donesene presude.
Slično Biljani, djeca iz još desetina porodica širom Balkana našla su se u prilici da gledaju kako tribunal optužuje njihove očeve za zvjerstva počinjena tokom ratova devedesetih godina, kada je ubijeno više od 130.000 ljudi, a milioni su prisiljeni da napuste svoje domove dok se Jugoslavija raspadala.
Kako te teške optužbe utječu na živote sinova i kćeri optuženih i na njihovo viđenje vlastitih očeva? Balkanska istraživačka mreža (BIRN) je zatražila intervjue od odrasle djece više od dvadeset optuženih – Srba, Hrvata i Bošnjaka. Od svih pozvanih, na intervju je pristalo ukupno pet porodica – tri srpske i dvije bošnjačke. Intervjue i priču je radila Tanja Matić.
Neki od pogleda koje su iznosili odraz su široko prihvaćenih stavova u njihovim etničkim grupama. Srbi tvrde da je sud pristrasan i da postupa na štetu optuženih Srba; Bošnjaci tvrde da je sud nepravedno optuživao pripadnike njihove zajednice samo da bi pobio takve optužbe. Ali priča svake porodice je drugačija.
Šok i nevjerica
Biljana i njena mlađa sestra Bojana nisu pratile suđenje ocu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju – jer je on tako zahtijevao.
“Nikada nismo bile na suđenju, jer otac nije želio da se tamo pojavljujemo”, kaže tamnokosa Biljana, koja o svemu govori otvoreno, a sada je na doktorskim studijama, poslije diplomiranja novinarstva. “Rekao nam je da moramo da se potrudimo da u životu postignemo najviše što možemo i zabranio nam je da njegov slučaj koristimo kao opravdanje za lične neuspjehe.”
Ali Biljana i njena majka su gledale prijenos suđenja iz Haaga kada je 27. marta 2013. godine donijeta presuda u predmetu protiv Stanišića.
Biljana kaže da je dobro podnijela čitanje odluke suda, jer je znala da presuda nije konačna i da će se njen otac žaliti. Majka se onesvijestila, uprkos tome što je iskusna psihoterapeutkinja i što važi za najčvršću članicu porodice.
Bojana, koja je tada imala 19 godina, nije gledala čitanje presude. Kasnije je saznala od sestre da im je otac osuđen na 22 godine zatvora. Prvo što je pomislila bilo je to da je očeva presuda duga gotovo koliko i čitav njen život.
Rođena na vrhuncu rata u Bosni, 1993. godine, Bojana dosta liči na oca i veoma mu je bliska. Uz sentimentalan osmijeh opisuje sate koje je provela sjedeći mu u krilu u pritvorskoj jedinici tribunala, gdje ju je otac uspavljivao.
“Kao da tamo u Haagu govore o nekom drugom čovjeku”, kaže ona sjedeći u fotelji u sestrinom stanu. “Ono što sudije tvrde da je moj otac činio, u potpunoj je suprotnosti sa onim što me je učio – da budem dobar čovjek.”
Ironijom sudbine, u pritvorskoj jedinici gdje borave ljudi kojima se sudi za etnički motivirane ratne zločine, nacionalna pripadnost nije prepreka za prijateljstvo.
“Gledamo donošenje presuda i za druge ljude koje smo tamo upoznali. I saosjećamo s njima, bez obzira na nacionalnost“, kaže Biljana.
Otac kao bjegunac
Za razliku od Stanišića i drugih optuženika koji su se poslije podizanja optužnica sami predali, neki od osumnjičenih za ratne zločine dali su se u bjekstvo. Jedan od njih je Goran Hadžić, bivši politički lider bosanskih Srba, optužen kao osoba odgovorna za ubistva, mučenje i deportaciju Hrvata.
Za vrijeme jednog porodičnog ručka u julu 2004. godine, Hadžić je ustao od stola da bi odgovorio na telefonski poziv. Kada se vratio za sto, rekao je da je protiv njega podignuta optužnica pred tribunalom, pozdravio se sa svima i za manje od sat nestao bez traga, sjeća se njegov sin Srećko.
“Meni i sestri je rekao da vodimo računa o sebi i da će sve biti u redu. Poslije ga više nisam viđao sve do 2011., kada je uhapšen“, kaže Srećko, tihi dvadesetsedmogodišnjak, student prava.
Dok sjede na balkonu porodične kuće u Novom Sadu, Srećko i njegova pričljiva majka Živka prisjećaju se godina koje je Hadžić proveo u bjekstvu.
Pričaju priče o ljudima iz tajne policije koji su prerušeni u konobare služili goste na svadbi Srećkove sestre, o upadima naoružanih policajaca u rana jutra, o upozorenjima da neće dobiti posao dokle god je Hadžić u bjekstvu. U martu 2010. godine, Evropska unija im je zabranila ulazak u zemlje EU.
Međutim, Srećko tvrdi da nikada nije poželio da mu otac bude uhvaćen.
“Stegli smo zube i sve smo izdržali”, kaže on. “Morao sam podržati njegovu odluku, jer ja sam njegov sin, a on je smatrao da je tako najbolje.”
Srećko i njegova majka kažu da nisu znali gdje se Hadžić skrivao. Kao posljednji od 161 optuženika tribunala koji je priveden, konačno je uhvaćen na Fruškoj gori, tridesetak kilometara od porodične kuće.
Tužioci su godinu i po dana radili na slučaju Hadžića, koji se tereti za zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine po 14 tačaka optužnice. Pripisuje mu se odgovornost za smrt više od 300 ljudi.
Ipak, Srećko kaže da uopće ne sumnja u očevu nevinost. Nikada ga nije čak ni pitao da li je kriv, jer misli da je i sama ideja o tome “apsurdna”.
Bosna i etnički bilans
U jednom baru u bosanskom gradiću Visokom, Adnan, državni službenik star tridesetak godina, kaže da je izgubio najboljeg prijatelja kada mu je 2010. umro otac. Adnan se sjeća da su dosta vremena provodili zajedno, igrali košarku, razgovarali.
Njegov otac Rasim Delić bio je načelnik Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine. Osuđen je 2008. na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog toga što nije spriječio i kaznio odgovorne za ubijanje hrvatskih civila u Bosni.
Adnan se sjeća da je čitanje presude, koje je pratio kroz stakleno okno s galerije suda otvorene za javnost, doživio kao šok. Očekivao je da će se poslije objavljivanja oslobađajuće presude istog dana sresti sa ocem i vratiti ga u Bosnu.
“Besmisleno je osuđivati glavnokomandujućeg jedne armije na tri godine zatvora. Mogu ga osloboditi ili ga poslati na izdržavanje veoma duge zatvorske kazne. Tri godine, to je kao da ste ukrali bicikl u Holandiji”, tako je razmišljao dok je u nevjerici hodao ulicama Haaga, sjeća se Adnan.
Delić je umro kod kuće, dok je čekao na odluku o žalbi koju je uložio na donesenu presudu, pa je prvostepena presuda tako automatski postala pravosnažna. Adnan, koji je po zanimanju advokat, uvjeren je da bi njegov otac bio oslobođen.
“Samo da je dočekao taj trenutak, da čuje da je oslobođen, pa makar umro i minut poslije toga, život bi mi bio mnogo lakši”, kaže on.
Ogorčen je zbog načina na koji se bosanska država odnosila prema njegovoj porodici. Kaže da im vlasti nisu ponudile nikakvu finansijsku ili logističku podršku za vrijeme suđenja ocu – što je u oštrom kontrastu sa značajnom pomoći koju je vlada Srbije pružala srpskim optuženicima.
“Država je napustila svog heroja”, kaže Adnan.
Njegovo nezadovoljstvo je usmjereno i na ljude iz tribunala, za koje vjeruje da su mu optužili oca jer su osjećali pritisak da naprave nekakvu etničku ravnotežu u broju optuženika.
Semir, mladi pisac iz Sarajeva, vjeruje da je njegov otac Sefer Halilović optužen iz istih razloga.
“Onima koji su potpisali optužnicu u Haagu vjerovatno je u određenom trenutku bio potreban još jedan Bošnjak visokog ranga”, kaže on. “Siguran sam da je u pitanju bilo ispunjavanje etničkih kvota.”
Sefer Halilović je bio osnivač i prvi komandant Armije Bosne i Hercegovine. Žena mu je poginula u eksploziji bombe 1993. godine, pa su Semir i njegova sestra nastavili živjeti u vojnoj kasarni, kao tinejdžeri bez majke.
Godine 2001., Halilović je optužen za osam godina ranije počinjene zločine protiv hrvatskih civila u dva bosanska sela. Sljedeće četiri godine, kaže Semir, njegov život se svodio na beskrajno čekanje.
“Više nismo funkcionirali kao normalna porodica”, prisjeća se za ručkom u luksuznom restoranu u centru Sarajeva. “Svu ušteđevinu smo potrošili na očevu odbranu. Pretvorili smo se u mali tim za podršku advokatima odbrane.”
Semir ponavlja Adnanove pritužbe u vezi sa stavom bosanske države. On kaže da su Halilovićevi advokati morali zahtijevati od tribunala da posebno naloži bosanskim vlastima da odbrani dostave neke službene dokumente.
“Podršku smo dobijali od običnih ljudi, ali sve što su oni mogli učiniti bilo je da nas potapšu po ramenu. Država, koja nam je mogla pružiti pomoć, nije željela da pomogne”, kaže Semir, odjeven u modernu majicu ispod sakoa sa svilenom maramicom u prednjem džepu.
Semir je gajio sumnje da sudije stranci jednostavno ne mogu razumjeti rat koji se ovdje vodio i da tužioce i ne zanima otkrivanje istine, već samo žele dobiti slučaj. Ipak, sud je njegovog oca oslobodio optužbi 2005. godine i potom odbacio žalbu protiv oslobađajuće presude.
Krivica i odgovornost
Milan Koljanin, viši istraživač na Institutu za savremenu istoriju u Beogradu, proveo je godine izučavajući ratne zločine iz jedne starije historijske epohe – zločine počinjene u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Već deset godina on pomaže Beati Niemann, kćerki šefa beogradskog Gestapoa, da sazna više o svom ocu.
Koljanin smatra da se Drugi svjetski rat i sukobi iz devedesetih godina ne mogu direktno porediti u pogledu razmjera i proizvedenih posljedica, ali nema sumnje da Beate Niemann i djeca haških optuženika dijele slično iskustvo. Živjeli su sa očevima kojima je suđeno zbog počinjenih ratnih zločina.
On vjeruje da svaki sin ili kćerka u takvoj situaciji treba izdvojiti izvjesno vrijeme i pokušati razmisliti o onome što su očevi radili i onome što je sud utvrdio kao istinu.
“Željeli vi to ili ne, ranije ili kasnije morate zauzeti stav, jer to je dio vaše lične i porodične historije”, kaže on.
Jednog toplog dana u Berlinu, na terasi Historijskog muzeja Njemačke, Beate Niemann je na trenutke na ivici suza dok govori o životu koji je živjela kao kćerka osuđenog ratnog zločinca Bruna Sattlera.
Dok je devedesetih godina tragala za dokumentima za koje se nadala da će joj pomoći da rehabilitira svog oca, otkrila je da je on bio umiješan u mnoge teške zločine, uključujući i izdavanje naredbe za korištenje autobusa sa instalacijom za puštanje otrovnog plina, u kojem je ubijeno između 700 i 800 Jevreja što su bili zatvoreni u koncentracionom logoru Staro sajmište u Beogradu.
“To nije moja krivica. Mislim da djeca ne nasljeđuju krivicu, ali imam obavezu da otkrijem istinu o učešću moje porodice u ovim događajima i da govorim o tome“, kaže Beate Niemann.
Ona vjeruje da djeca onih koji su optuženi u Haagu trebaju i sama poći u potragu za istinom, čak i ako su izrečene presude oslobađajuće.
“Moja priča je odličan primjer”, kaže ona, i objašnjava da je jedan sud u Zapadnoj Njemačkoj proglasio njenog oca nevinim, nakon što je on prethodno osuđen i zatvoren u Istočnoj Njemačkoj.
Niemann žali zbog toga što svoju potragu za istinom nije započela ranije i nada se da djeca optuženika iz bivše Jugoslavije neće čekati toliko dugo.
“Odrasla djeca trebaju znati i pokazati interesiranje za priče o svemu što se događalo u njihovim porodicama”, kaže ona.
“Ja sam to saznala u poodmakloj životnoj dobi, imala sam već više od pedeset godina”, dodaje Beate Niemann. “To je prekasno, jer sam veći dio života provela živeći u laži.“
I danas, u svojoj sedamdeset drugoj godini, ona nastavlja istraživati šta je njen otac radio za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Vladimir Petrović, istraživač koji je izbliza pratio rad Haškog tribunala, kaže da ga ne iznenađuje to što su djeca iz Srbije odabrala da ne postavljaju pitanje o odgovornosti roditelja za ratne zločine.
On naglašava da su vlasti u Srbiji dugo prikazivale tribunal u negativnom svjetlu – “prvo kao antisrpsku inkviziciju, a potom kao nužno zlo” koje se mora prihvatiti kao cijena povratka u međunarodnu zajednicu.
Istraživanja pokazuju da Srbi nisu dobro informirani o radu tribunala i da izražavaju veoma negativne stavove prema njemu, primjećuje Petrović. On kaže da sudovi, mediji i obrazovni sistem nisu uspjeli promijeniti široko prihvaćene stavove o ratnim zločinima.
“Ako svemu tome dodamo i tradicionalni model, prema kojem se autoriteti nikada ne dovode u pitanje, bilo da je riječ o državi ili porodici, dospijevamo tamo gdje se danas nalazimo”, kaže Petrović, koji je radio u Institutu za istraživanje rata, holokausta i genocida u Holandiji, a danas je istraživač u Institutu za savremenu istoriju u Beogradu.
Jovana Mihajlović-Trbovc, istraživač u Institutu za mir, neprofitnoj organizaciji u Sloveniji, kaže da istraživanja pokazuju da Srbi, Hrvati i Bošnjaci pokazuju sklonost da vide sebe kao najveće žrtve ratova devedesetih, zbog čega je svakoj od ovih strana teško prihvatiti da su njihove snage činile ratne zločine.
Djeci onih koji su optuženi za ratne zločine još je teže prihvatiti takvu ideju, s obzirom na bliske odnose sa optuženima, kaže ona.
Pitanje o Srebrenici
Za razliku od neke druge djece intervjuirane za ovu priču, Maja, stomatologinja iz Beograda, direktno je pitala svog oca da li je kriv za ono za šta je optužen.
Njen otac Radivoje Miletić, general u armiji bosanskih Srba, optužen je za zločine povezane sa zloglasnim masovnim ubijanjem hiljada muslimanskih muškaraca i mladića u Srebrenici 1995. godine, što je tribunal okarakterizirao kao čin genocida.
U bučnom kafiću u parku Šumice u Beogradu, Maja je potrošila čitavo pakiranje papirnih maramica brišući suze dok je govorila o tome kako je vijest o podizanju optužnice protiv njenog oca stigla neposredno poslije vijesti da je majci dijagnosticiran rak.
Maja kaže da je, saznavši za optužnicu, prvo pomislila na film o ženi koja poslije Drugog svjetskog rata otkriva očevu nacističku prošlost, kao Beate Niemann. Ali vratila je sigurnost kada joj je otac rekao da je nevin.
“Potpuno mu vjerujem“, kaže ona.
Maja se čak pojavila na očevom suđenju, gdje je svjedočila da je on 10. jula 1995. godine bio na proslavi njenog osamnaestog rođendana, i da je ostao kod kuće i narednog dana, kada je Srebrenica pala u ruke srpskih snaga. Poslije završenog iskaza, u sobi za svjedoke je kolabirala.
Ponovo je otišla u Haag u junu 2010. godine, na čitanje presude. Maja je bila toliko uvjerena da će otac biti oslobođen da je čak povela i svoje dvije kćerke, jednu staru tri godine i drugu od osam mjeseci.
“Kada su rekli da mi je otac osuđen na 19 godina, mislila sam da je to neka greška“, kaže ona i dodaje da je pročitana presuda na nju djelovala kao električni šok.
Miletić je proglašen krivim za ubistva, progon i nečovječno postupanje. Žalio se na donesenu presudu.
Maja se sjeća da se poslije čitanja presude više puta obraćala advokatima riječima: “Kažite mi da je stvarno kriv! Dajte mi neki dokaz da je znao šta se događa!“
Kada su advokati odgovorili da nema dokaza protiv njenog oca, ona je, kako kaže, “eksplodirala”.
“Htjela sam da ih pobijem, sve troje. Ako ne postoje dokazi, kako je onda dobio 19 godina?“, pitala sam.
“Ne mogu to da prihvatim.”
Ne neki način, kaže ona, bilo bi joj čak lakše da otac jeste kriv.
“To bih mogla podnijeti. Ako si za nešto kriv, onda je red i da odslužiš kaznu.”
Sinovi i kćerke optuženika za ratne zločine izjavljivali su za BIRN da i sami moraju izmišljati priče kojima će svojim sinovima i kćerima objasniti zašto im se djedovi nalaze u Haagu. Unuci te priče rado dopunjavaju i ukrašavaju, koristeći vlastitu maštu. Tako je jedan djed vlasnik hotela sa velikom igraonicom, koji se uz to preselio u inostranstvo da bi se na miru bavio slikarstvom. Neki vjeruju da su im djedovi glumci, sudije ili da rade za holandskog kralja.
Jedan od dječaka provodi sate igrajući se sa mašinom za prodaju slatkiša u čekaonici za posjetioce i veselo pozdravlja sve pritvorenike, uključujući i “Dedu Mladića”, kako zove ratnog komandanta bosanskih Srba Ratka Mladića.
