Kako temperature rastu, tako je život u improvizovanom migrantskom kampu u Velikoj Kladuši sve teži. Od higijenskih uvjeta do opasnosti od zaraza. U kampu je stotinu migranata. Zabilježili smo priče nekolicine Iranaca, žena i muškaraca, mahom odbjeglih, kako kažu, od okrutne vlasti.
“Snimaš li?, Upitao je Iranac Behruz dok je otvarao šator u kojem već dvije sedmice boravi. Odgovor je bio – “da, ali ne tvoje lice“. Jer takav je bio njegov zahtjev.
“Ovo je sada moj život”, kaže. I nastavlja – “Sve je bolje od Evina”. Ozloglašenog iranskog zatvora od kojeg je kaže pobjegao jer je učestvovao u protestu protiv vlasti.
Softverski inžinjer ostavio je porodicu, kuću i posao, jer tvrdi, nije mogao ostati nijem na nepravdu. I dalje voli svoju zemlju, no ne i one koji je vode. Još nije pokušao na ovom području ilegalno preći granicu – ali kaže, ove sedmice ide jer ne može izdržati život u kampu.
“Danas nakon Ramazana rijetko ko donosi hranu, ili bilo šta, odjeću, ili nešto što bi nam trebalo. Neki ljudi odlaze u Centar i kupuju hranu s ono malo novca što imaju”.
Da li doktori dolaze?
“Ne dolaze svaki dan. Tek ponekad i nikada neki specijalista, tek ambulantna kola ako nekome baš treba”.
Posebno je teško ženama i djeci. U ovom šatoru spava beba. Majka, Iranka, pristala je govoriti o uslovima u kampu, ali taokđer pod uslovom da ne otkrivamo njen identitet. O problemima u svojoj državi ne želi govoriti – samo kratko kaže, ne želim da moje dijete doživi ono što sam ja. Plaši se eventualne bolesti.
“Moje dijete se nije moglo ovdje vakcinisati, jer nije državljanin ove zemlje. Nedavno smo je morali voditi u ambulantu. Mnogo je teže djeci i ženama ovdje, jer ne možemo se kako treba okupati, ne možemo održavati čistoću, posebno djece. I teško je hraniti ovdje malo dijete”.
Kako vi kao žena izdržavate?
“Vrlo teško jer sve vrijeme razmišljam o suprugu o djeci, i često zaboravim na sebe”, kaže izbjeglica iz Irana.
Skrivena iza nesigurnog šatorskog najlona, još jedna uplakana Iranka, već u poznim godinama – ne zna kako bez adekvatnih lijekova izdržati život u kampu. Jer srčani je bolesnik. već mjesec dana je tu. Kao i čitava porodica. Tri puta su pokušali preći ilegalno granicu.
“Uslovi ovdje nisu nikako dobri. Prevruće je. Toalete koristimo svi iste i muškarci i žene. I djeca. Meni je jedno dijete bolesno. Ljudi ovdje su dobri prema nama donosili su nam hranu, ali očigledno da ni vaše vlasti za nas nije briga”, navodi ona.
No, izdržat će sve nevolje, kažu, ali nazad u Iran neće. Koliko god su uslovi u kampu nehumani – nisu izgubili nadu da im je on tek usputna stanica, prepreka ka boljem sutra. Dani su teški, ali noći donose prilike. Za nove pohode preko granice.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
