Danas se obilježava Svjetski dan izbjeglica. Procjena je da u BiH nakon 22 godine rata u izbjegličkim-alternativnim centrima živi između sedam i osam hiljada izbjeglica. Aleksandra Tolj, reporterka N1 je posjetila centre u Višegradu i Goraždu.

Radomi Poljčić je iz Kiseljaka u Višegrad stigao sa izbjegličkom kolonom 1996. godine. Sa prvim stanovnicima gradio je izbjeglički kamp “Barake”. Danas dvadeset dvije godine kasnije Radomir sam živi u jednoj od njih.

“Uslovi su takvi da se još kupamo u lavorima. Mada, ja to vidim drugačije. Meni nije ništa teško”, rekao je Poljčić.

Radomir nema primanja, a za život zarađuje popravljajući drugima što je potrebno. Baraka u kojoj živi mu je, kako kaže i radionica i spavaonica.

Većina soba u ovom alternativnom centru su prazne, nekadašnje izbjeglice same su pronašle svoj put.

Među njih tridesetal koje još nisu, i žive u Centru su i Ninković Mara i Milka Fesić, svaka sa svojom, kako same kažu tragičnom pričom. Na činjenicu da nemaju krov nad glavom su se navikle, no ne i na neuslovno kupatilo i neimaštinu.

“Najviše su mi potrebni lijekovi. Penzija od 280 maraka. Dok mi odbiju struju, šta dobijem ništa“, kazala nam je Milka Fesić.

“Evo šta sam donijela. Metak kojim sam ranjena u nogu, i ključeve od mojih zgrada na Ilidži”, istakla je Mara Ninković.

Na nekih četrdeset kilometara od Višegrada, u Goraždu nalazi se izbjeglički centar Belvedere. Ovdje su u 33 kućice smještene izbjeglice iz Višegrada, Rogatice, Ustiprače, Foče, ali i drugih mjesta.

U jednoj od kućica, sa porodicom, živi i Bećir Halilović. Kuća u Rogatici mu je u ratu spaljena. U alternativnom smještaju, koji je opremio za svoje potrebe, još čeka na obnovu vlastitog doma.

“Sad kažem, tjeskoba je. Ti nisi u svom. To je to. Ti gdje si god kad nije tvoje tebi je tjesno”, naglasio je Bećir Halilović.

U Goraždu su za izbjeglice uslovi nešto bolji. No daleko od onoga na šta su ovi ljudi navikli. Mevlidi Šuman, kao i Milki Fesić više od komfora nedostaju lijekovi.

“Ja nemam ništa, ništa nemam. Nedostaju mi lijekovi, pumpice, insulini, sve na svijetu što je tableta kod mene je”, ukazala je Mevlida Šuman.

Precizan broj onih koji žive u alternativnom smještaju nema. Procjenjuje se da ih je između sedam i osam hiljada. Smješteni su u preko 100 kolekitivnih centara širom zemlje. Plan Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica je da se do 2020. godine zatvore.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.