Sutra će u Višegradu biti obilježene godišnjice stradanja, odnosno godišnjica kada je u kućama Sumbule Zebe i Mehe Aljića u višegradskoj Pionirskoj ulici i u naselju Bikavac, blizu 140 osoba zatočeno i živo zapaljeno.

Do danas nije otkriveno gdje su izmještena izgorjela tijela žena, djece i staraca, omoguće njihov dostojanstven ukop.

Huso Kurspahić je izgubio devet članova porodice, a za N1 je ispričao svoja iskustva i osjećanja povodom ovog datuma.

“Što ste rekli, svake godine je jedno te isto, ništa novo. Nažalost, ponavlja se 26 godina. To je iscrpno, dug period. Neizvjesnot je uvijek tu, međutim kad dođete pred onu kuću gdje se to desilo to je jedna druga priča. Vratite film, vidite sve one ljude, prijatelje, poznanike. Ja sam radio 25 godina u Višegradu kao policajac i znam svakog živog tamo. Ništa novo, tuga, jad, neizvjesnot, iščekivanje. Ali šta, živjeti morate, raditi morate“, kazao je Kurspahić.

“Ako ne budem postigao cilj barem da pronađem kosti, da mogu doći svake godine i proučiti Fatihu, naći dio smiraja. To ostaje trajno, dok čovjek živi. Sredoje Lukić je osuđen na 27 godina, bio je moj kolega. Bili su zarobljeni, ja sam ih pustio svih 12 iz pritvora i onda se to desi nakon što su pušteni“, ističe i dodaje:

“Čovjek kojem vi poklonite život, pustite ga na slobodu, to se desi nakon toga i ja nemam riječi. Ostanem bez teksta”.

“Imao sam 27 Srba u Policijskoj stanici Višegrad, to su bili dobri ljudi i momci. Žao mi je što niko nije našao za shodno da kaže gdje su kosti, barem kost. Mali je to grad, jako dobri su bili međuljudski odnosi, i da niko ne može doći da kaže gdje su kosti. Pravi ljudi opraštaju, mire se i grade suživot“, poručio je.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.