Dok se starije generacije nerijetko mrze, mlađe se i ne poznaju. Umjesto što osuđujemo mostarske srednjoškolce, odrasle u atmosferi segregacije i nacionalizma, trebali bismo se suočiti s prošlosti, ali i jedni s drugima, poručuju intelektualci. I iznenađenja bi, tada, kažu bilo manje.

Rat je stao. Podjele nisu. Rijetki su sarajevski omladinci koji su bar jednom proštali Banja Lukom. Teško da je neka djevojka iz Livna posjetila Tuzlu, a mladić iz Bijeljine skoknuo do Zenice. 

Mladi se, uglavnom, ne mrze, smatra kolumnista Dragan Bursać, ali su ih oblikovale predrasude i stereotipi.

“Zidovi evidentno postoje, barijere nacionalne, da ne kažem nacionalističke postoje, oni jesu izbrisive, ali ne na način kako je do sada rađeno, ne dogovorno, ne zaboravljanjem istorije, nego suočavanjem sa prošlošću, ali bukvalno, znači od najranijeg doba, upoznavanjem sa drugim, sa drugačijim, to je jedini način da se te barijere koje postoje izbrišu“, kazao je Bursać za N1 televiziju.

Neformalno obrazovanje, upoznavanje, otvaranje prema drugima – od suštinske je važnosti, kaže profesorica Lejla Turčilo.

“Da stvarno budemo otvoreni. Prije svega jedni prema drugima, i naravno, da budemo spremni da mijenjamo svoje stavove. Jako je malo onih koji to jesu. U obrazovnom sistemu to podrazumijeva da smo otvoreni za drugačije verzije događaja, za priče i diskusije o onome što je bila naša prošlost i šta hoćemo i hoćemo li da nešto bude naša budućnost, a sve smo to spremni stavljati pod tepih zarad dnevnog mira, dnevno-političkog mira“, ističe Turčilo za N1.

Mira u kojem se političari, bez obzira na nacionalnost, dogovaraju. Koristeći zarad vlastite moći i novca, retoriku koja ostavlja posljedice. 

Opširnije u prilogu reporterke N1 Senke Hadžović.