Navršilo se dvadeset i šest godina od ubojstva obitelji Golubović i tim povodom članovi NVO Volonteri i prijatelji konjičke regije i predstavnici Udruženja civilnih žrtava rata općine Konjic, u prisustvu malog broja sugrađana, položili su cvijeće i zapalili svijeće na zajedničkoj grobnici obitelji Golubović na gradskom groblju Musala.
Đuru Golubovića, rođen 1951., suprugu Vlastu rođenu 1957., sinove Petra koji je imao 7 godina i Pavla od 5 godina, „silom je odvela iz njihovog doma u Konjicu grupa naoružanih muškaraca, odvodeći ih van grada gdje su ubijeni iz vatrenog oružja“, stoji u presudi koja je ubojicama izrečena 25. srpnja 2000. godine, a koja je postala pravomoćna 8. veljače 2001. godine, piše Dnevni list.
Članovi obitelji Golubović bili su nastanjeni u prizemlju zgrade u naselju Orašje II, ulaz broj jedan. Đuro kao profesor geografije i Vlasta kao inženjer arhitekture bili su zaposleni u Srednjoškolskom centru u Konjicu.
Golubović Pere Đuro rodio se na Blacama (općina Konjic), preležao je dječju paralizu 1953. godine i od tada teško se kretao. Završio je 25. svibnja 1977. Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, a u Konjicu se zaposlio 28. rujna 1978. godine. Supruga Vlasta (kći Đorđa i Albine Unkovič) rođena je u Postojni (Slovenija), diplomirala je 6. travnja 1982. na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a u Konjicu je radila od 1. rujna 1983. godine.
Profesor, Đuro Golubović, bio je 90 posto invalid, jedva se kretao, susjedi i njegovi učenici sjećaju ga se kao humaniste, intelektualca širokih pogleda koji je brzo prozreo suštinu agresije i osudio je braneći ideju Bosne.
Ostao je vjeran svome gradu, što je platio životima obitelji, jer je u njemu povremeno, vladalo bezakonje, kao te noći kada četiri naoružana pripadnika Armije BiH ubijaju njega i sve članove obitelji. Zar je vlastima trebalo deset godina da za oduzimanje četiri nevina života, izrekne 32 godine zatvora?
“Mnogo je pitanja koja bole svakog čovjeka, a najviše boli to što ima mnogo ravnodušnih, koji ne znaju da je i šutnja o zločinu grijeh, mnogo je onih koji vagaju kosti ‘naše i njihove’, zločince dijele na „naše i njihove“, ne osuđuju ovaj zločin jer ‘to nije ništa prema onome što su oni radili nama’. Normalne ljude, normalan civiliziran um to vrijeđa. Mladi moraju znati istinu, poštivati sve nevine žrtve, znati da nacionalizam i ravnodušnost nisu prijatelji nikome, ovo je sjećanje za odgovornu budućnost. Mladi moraju cjelovito znati prošlost grada, jer ona nije mrtva, sadašnjost je proizvod prošlosti, tj. ona utiče na sadašnjost kao i na budućnost. Šutnja o zločincima veoma je opasna, jer je šutnja uvod u nove zločine. Volonteri Konjica ne šute, ponosni su na branitelje grada 1992.-1995., ali osuđuju sve zločine pojedinaca i grupa. Grad se još nije odužio civilnim žrtvama rata, te kao trajno sjećanje predlažemo izradu knjige i spomenika svim nevinim civilnim žrtvama rata na području općine Konjic”, kazao je Adis Muhibić, predsjednik VIPK-a.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.
